Piše: Almasa Hadžić
Na poruke mnogih predstavnika političkog i javnog života Rs-a i Srbije, posebno na vaskrkšnju poruku patrijaha Srpske pravoslavne crkve u kojoj ovaj vjerski poglavar negira genocid počinjen u julu 1995. godine nad zarobljenim Bošnjacima iz Srebrenice, Nedžad Avdić jedan od rijetkih Srebreničana koji je preživio strijeljanje, danas nije imao komentar.
U razgovoru za Politicki.ba, kazao nam je da ga stavovi negatora više ne dotiču, da on zna šta je istina i da mu niko ne može zabraniti da o toj istini javno govori.
"To što pojedini vrište zbog Rezolucije UN-a kojom se 11. juli treba ozvaničiti kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici to me ne dotiče. Apsolutno nisam opterećen njihovom vriskom.
Sudovi koje je osnovao UN su rekli svoje i to je jedino što je relevantno. Nedavno sam boravio u Australiji i vratio sam se zadovoljan u smislu da svijet razumije šta se dogodilo u Srebrenici.
Oni kojih nema koji su ubijeni, oni ne mogu svjedočiti – ja koji sam preživio, mogu i, evo skoro 30 godina svjedočim", kazao je Nedžad danas za Politicki.ba, dajući podršku našoj namjeri da objavimo njegovu ispovjest koju je zabilježio autor ovog teksta, objavljenu u prilogu "Dnevnog avaza" povodom 20. godišnjice genocida u Srebrenici.
Ispovjest Nedžada Avdića prenosimo u cjelosti.
..............................................
Nedžad Avdić bio je prvi razred srednje škole kada je u julu 1995. godine, od strane srpske vojske zarobljen u okolini Bratunca. Skupa sa ostalim zarobljenicima, natrpanim u kamione i šlepere, prevezen je u selo Petkovce kod Zvornika, najprije u zgradu osnovne škole, a potom iste noći, izveden na strijeljanje na velikom platou pored Brane crvenog mulja, nedaleko od zgrade škole.
Dvadeset godina poslije, o onome šta je tada preživio govori s osjećajem tegobe, stalno se vraćajući samo jednom pitanju: zar je moguće tako nešto preživjeti?!
"Bilo nas je šestoro u familiji – otac, majka, tri sestre i ja. Kuću su nam zapalili u rano proljeće 1992. godine, nakon čega smo se krili po šumama i susjednim selima, uz svakodnevno granatiranje i bombardiranje aviona.
Mnogi naši rođaci i komšije su u tom periodu izginuli. Nakon pada Cerske 1993. godine mi smo našli utočište u Srebrenici. Ko nije preživio srebreničku glad, taj ne zna šta znači umirati, a istovremeno biti živ. Dugo smo živjeli po raznim garažama i šupama u Srebrenici, a kada je u Slapovićima napravljeno izbjegličko naselje, mi smo se tamo preselili i ostali sve do jula 1995. godine", započinje svoju tešku životnu ispovjest Nedžad Avdić.
Sjeća se da su majka i sestre mu, te drugi rođaci, koji, nažalost, nisu preživjeli, 11. jula otišli prema Potočarima, a on s ocem prema Šušnjarima.
"Pridružil smo se velikoj koloni koja je krenula kroz četničku teritoriju prema Zvorniku, a potom prema Sapni. Granatiranje je počelo odmah nakon što smo krenuli iz Šušnjara, kada je nastala opšta panika. U tom haosu, odmah sam izgubio oca i ostao sam. Nikog oko sebe nisam poznavao.
Granatiranje je, kako smo se kretali, postajalo sve teže. Ranjeni ljudi su uzalud molili za pomoć, ali se u onom strahu i haosu rijetko ko na njih obazirao.
Hodao sam kroz onaj narod, zvao oca, vikao. Bilo me je strah...
Pokušavao sam da se uhvatim za bilo koga da idem s njim, ali mi niko nije dozvolio. Na tom dijelu našeg puta ostali smo dan i noć. Ljudi su od ranjavanja umirali, mnogim su granate odsjekle dijelove tijela, nismo im mogli pomoći", prisjeća se Nedžad.
Na Nedžadovom licu ne može se uhvatiti damar na kojem bi se, bar jednim djelićem, pronašao trag životne drame kroz koju je prošao. Nema naprasne gestikulacije. Nema povišenog tona u razgovoru. Pričajući podsjeća nas na čuveni snimak u kojem zarobljeni Ramo Osmanović zove sina Nermina da dođe "dolam kod Srba" i da mu oni neće ništa. Bilo je to upravo na teritoriji na kojoj se i on krio.
"Četnici su nas pozivali megafonom da se predamo, da nam se neće ništa dogoditi, da ćemo shodno Ženevskoj konvenciji biti razmijenjeni.
"Bit ćete tretirani u skladu sa Ženevskom konvencijom ukoliko ne izađete bićete svi ubijeni", dovikivali su nam.
U Sandićima smo se predali. Kad sam sa ostalim izašao iz šume, na onim livadama bilo nas je između hiljadu i dvije hiljade".
Dok svi nisu izašli iz šume, četnici su se, kaže, ponašali naizgled korektno. A onda su krenula zlostavljanja, prebijanja i premlaćivanja.
"Naređuju nam da trčimo jedan za drugim, sa uzdignuta tri prsta asfaltnim putem prema Bratuncu. Neki od nas nosili su naše ranjenike. Prisiljeni smo da dižemo tri prsta i pokazujemo ih ženama i djeci koje su vozili kamionima i autobusima iz Potočara prema Kladnju.
Na livadi, jedan srpski vojnik nam drži govor i kaže da su oni vojnici iz Srbije, nakon čega smo horski morali uzvikivati parole "živio kralj, živjela Srbija". Onda su nam naredili da legnemo potrbuške. Tako smo ostali do sumraka. Rafalna pucnjava odjekivala je cijelo vrijeme. Kad smo se pridigli, naših ranjenika više nije bilo".
Po zarobljavnaju u Sandićima, sa šleperima pokrivenim ceradama svi su, priča, prevezeni u Bratunac.
On je bio u zadnjem šleperu i zna da ih je pratio civilni policijski plavo-bijeli golf. Tu su prenoćili u kamionima, a potom krenuli prema Zvorniku.
"Vidio sam da smo prošli Karakaj i da idemo prema meni nepoznatom mjestu. Strašna je vrućina. Napokon, kamioni i šleperi se zaustaviše ispred jedne zgrade. Bila je to škola. Užasno je pod tim ceradanam, vičemo da ih otvore ili da nas pobiju jer vrućinu više nismo mogli izdržati. Neki su već umirali od žeđi, neki piju vlastitu mokraću.
Otvoriše nam kamion da izađemo, nastade gužva, gazimo preko onesvješćenih ljudi".
Prilikom ulaska u školu, prisjeća se, počelo je premlaćivanje svakog ponaosob zarobljenika, a onda je jedan od onih koji su ih udarali, kaže, izdao naređenje:
"Ajmo, balije, ponavljajte zamnom: ovo je srpska zemlja bila je oduvijek i biće, Srebrenica je srpska bila je oduvijek i biće". Iako zadnjim atomima snage morali su ponavljati njegove riječi..
"Trpali su nas u učionice. U mojoj učionici bilo nas je stotinjak. Bili smo žedni, stalno molimo da nam daju vode. Jedan broj ljudi je mokrio i mokraćom smo kvasili one kojima bi pozlilo, dok su drugi, opet, zbog žeđi pili vlastitu mokraću. Učionica je bila pretrpana, nismo mogli da dišemo i onda je neko između nas pokušao da otvori prozor. Vojnici su tada zapucali s vana razbijajući stakla na prozoru i ranjavajući ljude koji su bespomoćno jaukali".
U školi je, sjeća se Nedžad, bilo ljudi koji su dovođeni i sa drugih lokacija. Kako se približavala noć, srpski vojnici su ulazili u učionice i izvodili po dvojicu ili trojicu zarobljenika. Čula su se, kaže prebijanja, krici i niko od odvedenih više se nije vraćao.
"Kad je pao prvi mrak, i dalje je trajalo izvođenje ljudi iz učionica uz neprestanu rafalnu paljbu ispred škole. Slušamo i strepimo ko je sad na redu. Trajalo je to, otprilike, do ponoći kad je došao red i na moju učionicu.
