Kod Fate na „slatkoj“: "Kad pogledam s balkona u moju čistu avliju..."

"Kad sam ja stara i nepismena mogla da stanem pred one koji su mi oteli imovinu, pa zar i ovi mlađi ne mogu da se bore za svoje".

Piše: Almasa Hadžić

Foto: Ahmet Bajrić Blicko

Sve je danas, od samog jutra, u kući nane Fate Orlović bilo u znaku jučerašnjeg uklanjanja objekta pravoslavne crkve iz njene avlije.

Prostor na kome su stajali temelji crkve poravnjan je, nasut zemljom dovezenom sa druge lokacije, a pogled s balkona Orlovića kuće puk'o na magistralu koja vodi od Zvornika prema Sarajevu i sa koje, svako malo, po neki automobil okrene drumom u Fatinu avliju.

Obradovala se našoj posjeti, uz primjedbu da nas, ipak, „nije jučer bilo“ iako je „bio bataljon novinara“.

„Nije mi bilo svejedno, pravo da vam kažem, ali hvala dragom Bogu da je sve prošlo kako treba. Da niko nije povrijeđen dok se rušilo i da niko ni od Bošnjaka ni od Srba nije nešto loše uradio.

Nije ovo zgodno, ako hoćete pravo, ali, šta mogu, morala sam. Dok je crkva bila u mojoj avliji, kad god pogledam u nju pomislim na one moje ubijene.

I ne samo moje.

Nema mojih Mehe, Mustafe, Abida, Ejuba, sve Huseinovići. Ejub, mog brata Šahina sin bio efendija, kakvog nije u sedam država bilo. Četiri su sina u mog Šahina ubijena. Ostao mu jedan i taj jedan poginu u Tuzli. Pa Huseinović Ismet, Zehrit, Husein, sve bratići.

Nas pet sestara za dan ostale udovica.

Mislite li da je to lako?

Mogu vam kazati da sad, kad su odnijeli Ovo, osjećam kao da su mi svi ovi mrtvi došli gore kući, pa sjede u svojoj avliji. Valjda se i oni smirili“, objašnjava nam Fata obradovana jutrošnjom našom posjetom.

Suljo Čakanović, poznati medicinski tehničar iz Srebrenice koga su i u ratu i u miru svi zvali „doktor“ i jutros je, prije svih, navratio Fati. Izmjerio joj pritisak, kontrolirao šećer i opet nazad u Srebrenicu.

Svratili joj i Ševko Karamović i supruga mu Begajeta iz Brčkog, kažu, kroz suze „samo da joj poljube ruku“ pa odoše dalje u Srebrenicu.

A Fata radosna, što su i drugi radosni.

Priča o svojim sinovima, kćerima, njihovim porodicama, posebno o unučadima čijim je fotografijama okitila zid dnevne sobe.

Veli da joj je Bog dao hairli djecu, da je paze, ali i da ima mnogo naroda koji, isto, pita za nju.

„Mnogo je ovog našeg naroda koji mi svrati, zove me, pita kako sam, pa mi puna duša. Fin je naš narod, samo mi nije pravo što jedni na druge hoće svašta kazati, a posebno mi nije pravo što se više ne bore za svoje, za svoju državu.

Kad sam ja stara i nepismena mogla da stanem pred one koji su mi oteli imovinu, pa zar i ovi mlađi ne mogu da se bore za svoje. A država je imanje ni bošnjačko, ni srpsko, ni hrvatsko, već NAŠE imanje za koje se trebamo svi boriti.

Da smo mi drukčiji i političari bi nam bili drukčiji i svima bi nam bilo drukčije“, vazi Fata i ponovo zahvaljuje onima koji su je podržavali u njenoj borbi da joj se vrati grunt Orlovića.

Dok priča, svako malo pogleda u svoje kćerke Zlatku i Huriju „da slučajno neko iz kuće ne ode bez čašćenja“.

Kaže nam da je „nafakali“ i da joj to što od jučer „rahat može da hoda po svojoj avliji“, niko nije dao „ni iz Australije, ni iz Amerike, ni iz Njemačke“, već da joj je dao „dragi Allah i zakon“.

„Dragi Allah mi je pomogao da za života ispunim ovaj emanet. Sad ovdje neka umrem, ukopajte me, ja vam halalim. I svima halalim.

Ovo je emanet Hamza-dede Orlovića, emanet mog Šaćira čiju riječ nikad ne bih pogazila. Sad sam zadovoljna, pa neka me i u prsima steže.

Bog je dao da ima dobrih doktora pa me paze. Eto, doktor Šekib iz Tuzle od jučer zove nekoliko puta pita kako sam.

Navraćaju ljudi da čestitaju, a ja ne pitam koje je ko vjere, važno je da su ljudi“, pripovjeda Fata.

I taman dok je po ko zna koji put zahvaljivala svima koji pitaju za nju i zovu, na vratima su se, ponovo, pojavili nepoznati ljudi.

Četvorica mladića iz Sarajeva, saznajemo kasnije da se zovu Željko Vukša-Fejzić, Elvir Gušo, Emir Ćosović i Ohran Rakita s „kesom milostica“ maksus se zaputili da „obiđu nanu Fatu i da je zagrle“.

„Drago mi je, kažem vam, ko god svrati s dobrom namjerom.

Neka mi ova ženska čeljad ne zamjeri, ali, volim ja, pravo da vam kažem, tako fine mlade i učene momke. Neka vas Allah nagradi“, veli Fata, nudeći da odmore, da se počaste, pa da im i ispriča kako je to ona „deverala dvadeset godina“.

Momci je gledaju, skupa s nama, dive se njenoj priči, situacijama u kojima bi se nerjetko nalazila.

„Pita mene reis Cerić, maksus došao iz Sarajeva „da li bi ti Fato da odeš na hadž“ Velim, bih, voljela bih, fino je otići na hadž, ali neću. Nisam ja za hadža.

Ne mogu, kažem mu, svom jeziku „starješina da budem“ posebno kad me napadnu, jer onda hoću svašta kazati. A to „svašta“ ne smije da se čuje iz usta hadžije. I nisam otišla.

Moj hadž je, da vam kažem djeco, ova moja borba, ovo što sam jučer dočekala, a Allah zna šta je kod njega najpribranije.

Kad danas pogledam sa Balkona, pa vidim čistu avliju kao da mi je neko sav svijet sa Ćabe ovdje doveo. Eto tako se osjećam“

Nana Fata Orlović danas je cijeli dan primala goste.

Jednostavno, dolazio narod „na čestitak“.