Na obilježavanju značajnih godišnjica, što zbog smrti, što zbog bolesti, što zbog zaborava da su ikad i postojali, Podrinjaca je sve manje.
Piše: Almasa Hadžić
Zima, snijeg. U posjetu herojima
Podrinja stiže komandant Atif Dudaković.
Hasan, Blicko, još nas nekoliko,
čekamo ga u Kalesiji.
Uglavnom, kroz Kalesiju se putuje
pješke i to alternativnim putevima. Ako se, pak, dolazi glavnom cestom, onda se
ide noću, mahom vozilom bez svjetala. Pa, ko preživi.
Jer desno od glavnog puta je brdo
Vis odakle gruha, ne prestaje, a put kroz Kalesiju onim na Visu stoji kao na
dlanu.
Komandant Dudaković dolazi vozilom
i to usred dana. Sa njim nekoliko njegovih
vojnika za koje ću tek s dolaskom mira saznati o kakvim je ljutim Krajišnicima
riječ.
Sa Dudakovićem stiže i naš Salih Sale
Malkić, komandant 24. divizije 2. Korpusa i oficir Senad Kljajić, Krajišnik
koji je od početka agresije na podrinjskom ratištu.
„Da se malo sklonimo iza ove kuće“
obraća se komandant Sale komandantu Dudakoviću, upozoravajući da svaki minut s
Visa može doletjeti granata.
Dudaković se pravi da ne čuje. Hoće
da „osmotri Kalesiju“, kaže. Stoji
upravo na raskršću gdje se put odvaja prema Palavrama, a onda prema Međeđi,
Sapni.
Četnicima smo k'o na dlanu.
„Oh, ovdje, zaista, traje rat“,
komentira gost komandant gledajući
ruševine nekadašnje pitome sprečke čaršije.
Idemo u Sapnu. Pravac Zečija kosa.
Heroji dočekuju heroja.
„Ovo ste vi sačuvali, a tako blizu
vam Srbija?“, pita Dudaković okupljene borce.
„Da, komandante“ odgovaraju mu
skoro uglas.
Tito ne trepće.
„A ono dolje?“ opet će Dudaković.
„Pa, oni...“ odgovara Tito.
A „oni“ su bili samo koju stotinu
metara dalje. Da kamenom do njih dobaciš.
„Podrinjci, držite se“, govori im
pri rastanku Dudaković.
I držali su se. Do kraja agresije
niko časnim borcima Podrinja nije mogao oduzeti ni metar teritorije koju su s toliko
prolivene krvi odbranili. Oni su bili heroji, slavili smo ih, o njihovom
herojstvu pričale su se priče, lokalni pjesnici posvećivali im stihove.
A onda, s dolaskom mira, odjednom,
kao da su nestali, kao da ih nikad nije ni bilo.
Za mnoge je mir bio nastavak borbe
za život. U selima koja su odbranili danas ih sretnemo u njihovim avlijama, njivama,
na nadnicama kod lokalnih moćnika. Rade, bore se. Mnogi ranjeni, izubijani, ali
se i dalje nedaju.
Neke vidimo kako mirno čekaju svoj
red u domovima zdravlja, neke na dženazama gdje tužna srca ispraćaju svoje
saborce, a neke kako satima sjede ispred seoskih spomen obilježja i na njima
skoro zaleđenog lica isčitavaju, uklesana imena svoje poginule djece, braće,
roditelja.
Na obilježavanju značajnih
godišnjica, što zbog smrti, što zbog bolesti, što zbog zaborava da su ikad i
postojali, Podrinjaca je sve manje.
Heroji, jesmo li vas zaboravili?!
Onaj koji još uvijek pamti i sjeća
se je neumorni fotoreporter Ahmet Bajrić Blicko, koji se svojom fotografijom, danas,
prisjetio ratne posjete podrinjskim
herojima krajiškog komandanta Atifa
Dudakovića.
Sudbina im je u miru, nažalost,
ista.
