Piše: Almasa Hadžić
Teško je ne sjećati se majke Hatidže Mehmedović. Posebno o tužnim srebreničkim godišnjicama, ali i svakog drugog datuma vezanog za neki od događaja koji podsjeća na genocid u Srebrenici.
I sad su mi pred očima sahani hrane koje rahmetli Hatidža, rahmetli Hajra, Šuhra, Fazila, Mejra, Nura... nose kopačima mezarova za prvu dženazu u Potočarima. Nose tevsije s tek ispečenim burecima i kako hodaju između iskopanih kaburova, tako plačući progovaraju "eh, moja djeco".
Ili kad ono Filipa Moriona, majke na čelu sa Hatidžom izbacuju iz mezarja govoreći mu da su Potočari sveto mjesto u kome za one koji su im lagali da su bezbjedni od četničkog metka i noža, nema mjesta.
.JPG)
Ili Hatidžinog obraćanja u kome je govoreći o genocidu u Srebrenici, o patnjama majki koje ne mogu da pronađu posmrtne ostatke svoje djece, svojim riječima i držanjem rasplakala punu dvoranu pozorišta u Getingenu u Njemačkoj.
Ili trenutaka u haškoj sudnici, samo godinu pred smrt, kad je, onako, bolesna krenula prema Danici Mladić koja samo metar, dva udaljena od mjesta na kojima su sjedile majke Srebrenice, poljupcima odgovarala na poljupce supruga joj Ratka koje joj je ovaj, nekoliko minuta prije izricanja konačne presude slao sa mjesta za optužene.
"Je li ti drago što ja nemam djecu" kriknula je tada Hatidža i krenula prema Danici Mladić, nakon čega joj je pozlilo.
Teško je nekom ko je hroničar istine o genocidu u Srebrenici, ko pamti bolne uzdahe i suze majki nad tek otkopanim grobnicama u kojim, među iskomadanim ljudskim tijelima pokušavaju prepoznati kosti svoje djece, ko pamti njihove jecaje nad kaburima u koje se spuštaju tabuti sa šakom identificiranih koščica njihovih ubijenih sinova, među njima ne prepoznati lica hiljada majki Srebrenice.
Ili u tuzi izrečenoj u mnogim ispovjestima o rastancima, o broju ubijenih članova porodica, o samoći koju žive i noćima u kojima im sinovi dolaze na san, o molitvama Bogu da za života ukopaju svoje sinove, ne sjetiti se njihovih lica, imena, njihove borbe za dostojanstvo svoje ubijene djece.
Među tim licima je jedno koje je teško zaboraviti - lice rahmetli Hatidže Mehmedović.
Jedan od datuma kojeg se posebno sjećam i razgovora kojeg sam taj dan zabilježila je 17. maj 2010. godine.
...........
...U petak (14. maj 2010. op.a) na vrata kuće Hatidže Mehmedović, na Vidikovcu u Srebrenici zakucali su službenici Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine.
Vijest koju su joj dinijeli bila je konačna potvrda da su njena dva sina i suprug mrtvi. Sve do tada nije vjerovala.
Kaže da je znala, ali nije vjerovala.
"Kad su mi javili da dolaze znala sam zašto dolaze. Počela sam drhtati. Pred očima mi se stvorila slika tabuta moje djece. Bože, zar tri tabuta 11. jula? Eto tri. Sad konačno znam da nikoga više nemam" jeca Hatidža dok priča o tužnoj vijesti koju je čula prije tri dana.
Slušala sam do sada na hiljade ispovjesti o porodičnim tragedijama u Podrinju. Ova Hatidžina, nekako je posebna, jer Hatidža je žena koja se trudila da nikad javno ne plače.
Javno, ona se samo borila za prava i dostojanstvo mrtvih.
