Uz Dan nestalih osoba teško oboljela majka Nine Ćatić još uvijek se nada da će posmrtni ostaci njenog sina biti pronađeni.
Piše. Almasa Hadžić
Kako danas, kad se obilježava Dan
nestalih osoba, nazvati Hajru Ćatić, majku Nihada Nine Ćatića i upitati je šta
ona misli o intenzitetu pronalaska posmrtnih ostataka nestalih, ustvari, u
agresiji ubijenih osoba.
Ili, kako se osjeća nakon 26 godina
traganja za kostima svog ubijenog sina, zbog kojeg svih ovih godina i sama
nestaje i vehne i kojoj je jedina životna želja da „vidi mezar svog
djeteta“.
Pa da joj, kaže, ne bude žao
umrijeti.
Već mjesecima, Hajre nema u
javnosti. Nema je na protestima koji se održavaju svakog 11. u mjesecu u Tuzli
i sa kojih nikad nije izostajala.
Nije je bilo ni 11. jula u
Potočarima, a na dodjelu nagrade „Nino Ćatić umjesto nje došao je sin joj
Nermin koji živi u Švedskoj.
Bila je tih dana u Srebrenici, kaže,
ali do Potočara nije mogla doći zbog bolesti. Inače, mjesecima uglavnom živi u
Vogošći kako bi bila bliže ljekarima u Sarajevu na čijoj je pažnji već dugo
vremena.
Naš jutrošnji razgovor bio je
propraćen suzama. Kaže da se osjeća „malo bolje“, ali da, ipak, ne izlazi iz kuće
osim kad mora otići do bolnice.
Ništa joj ne treba, ima svu pažnju,
poručuje, i od svih želja u životu jedina je ona da čuje vijest da su identificirani
posmrtni ostaci njenog sina Nine.
„Eto danas je Dan nestalih, a ja
jednako patim i pitam šta je moj sin kome skrivio pa da ga onako mladog ubiju.
Evo što je ubijen, već nema ni traga od njegovog tijela.
Meni ništa u životu ne treba osim da
čujem da je, bar, pronađen mali prst Ninine ruke, pa da tu koščicu odnesem u
Potočare i tamo je ukopam pored mog Junuza, i da onda vidim nišan na kome piše
Ninino ime.
Šta vi mislite kako je majci koja
nema druge želje osim da vidi mezar svog sina?
Ja, zaista, nemam više želja osim
ove.
Bolesna jesam i još uvijek se nadam
da će mi neko javiti da je pronađena neka Ninina kost. A, onda, neka bude
samnom šta Allah odredi“, plačući na
ovaj dan izgovara Hajra, jednako kivna na sve silne istraživače, tužioce,
nevladine organizacije, političare i mnoge pojedince odgovorne za proces
traženja nestalih osoba.
Inače, sve dok je bolest nije
obhrvala, majka Hajra Ćatić nije se smirivala, a kako bi natjerala nadležne za
traženje nestalih, posebno nadležna tužilaštva u zemlji, da se ozbiljnije
posvete otkrivanju masovnih grobnica i pronalasku posmrtnih ostataka ubijenih u
genocidu 1995. godine.
Poznato je da je prije tačno 10
godina, Hajra Ćatić odlučila da sama krene u rejon Buljima u okolini Srebrenice
da bi, nakon dugog pješačenja stigla na mjesto na kojem je, prema tvrdnjama
svjedoka, u julu 1995. godine posljednji put viđen njen teško ranjeni sin Nino.
„Godinama plačem i molim nadležne
institucije da se pokupe razbacane ljudske kosti na Buljimu, gdje je i moj
Nino, prema svim kazivanjima, izumro.
Sva objašnjenja i Tužilaštva BiH i
Instituta za nestale, svodila su se na to da je teren miniran i da, dok se ne
razminira, niko ne smije rizikovati živote ljudi koji bi to trebali uraditi.
Ja razumijem da niko ne treba
ginuti u minskom polju, ali ne razumijem da toliko godina divlje životinje
razvlače lobanje i druge dijelove tijela naše djece, a da nijedna deminerska
organizacija, pored tolikih miliona stranih donacija, nije stigla na to
područje“, ispričala nam je te 2011. godine Hajra opisujući trenutke njene potrage
za dijelovima tijela svog sina.
Njoj se, ispričala nam je tada, u
potragu za posmrtnim ostacima ubijenog joj sina, kroz minirani Buljim,
pridružio i čovjek koji je u julu 1995. godine, jednom dionicom puta nosio
njenog Ninu Ćatića i doveo je do mjesta gdje joj je sin posljednji put viđen
živ.
Iako je bila svjesna da može
poginuti, majčinsko srce nije imalo dileme. Pretraživala je tog dana okolni
prostor kada je pronašla jednu lobanju, stavila ju je u ceger i donijela u
Tuzlu.
Naišla je, pričala je tada, na
mnogo razbacane odjeće, cipela i drugih predmeta.
Lobanju je, dan nakon povratka iz
Buljima, pokušala predati u Identifikacioni centar Podrinje u Tuzli, ali je
tamo nisu mogli primiti, uz obrazloženje da postoji zakonska procedura u
prikupljanju posmrtnih ostataka.
U Institutu za traženje nestalih, opet,
kazali su joj da lobanju koju je donijela u Tuzlu mora vratiti na mjesto gdje ju
je i pronašla jer je, kako su joj objasnili „riječ o posmrtnom ostatku koji
svjedoči krivično djelo“, te da bi zbog toga šta je uradila, čak, mogla i
krivično odgovarati.
„Sve sam to podnijela, lobanju
ostavila u našem Udruženju u Tuzli
nadajući se da će je neko prihvatiti i na osnovu DNK utvrditi kome pripada“, stoji zapisano u tadašnjoj
Hajrinoj izjavi koju mi je dala.
Nakon izvjesnog vremena lobanja koju je u Buljimu pronašla Hajra Ćatić, predata
je nadležnoj instituciji, gdje je identifikacijom utvrđeno da pripada drugoj osobi, a ne njenom
sinu.
I kad bi danas fizički mogla krenuti
podrinjskim šumama s nadom da će pronaći bar jedan od posmrtnih ostataka njenog
sina, Hajra, u današnjem našem razgovoru navodi da bi to učinila.
Ali, nažalost , ne može. Nema više
snage. Shrvala je bolest.
I ove, kao i svih prethodnih
godina, obilježavanje 30. augusta – Dana nestalih osoba, samo joj još više
razdire i onako bolesno srce i produžuje agoniju s kojom živi već 26 godina.
Za nadati se da će srce Hajre Ćatić
izdržati i duša dočekati dan kada će
posmrtni ostaci njenog sina Nine biti pronađeni i ukopani u mezarju u
Potočarima.
