Hadžira Avdić je 28 godina čekala da Tužilaštvo BiH procesuira ubice njenih pet sinova

Da postoji ljudski i profesionalni moral institucije kakva je Tužilaštvo BiH, na dan dženaze, kolektivno bi tužioci, plaćeni da istražuju i procesuiraju počinitelje ratnih zločina, na čelu sa glavnom tužiteljicom, nad Hadžirinom kaburom trebali spaljivati svoje diplome i rješenja o imenovanju.

Piše: Almasa Hadžić

Foto: Ahmet Bajrić-Blicko

Jučer je u Grbavcima kod Zvornika klanjana dženaza i obavljen ukop Hadžire Avdić, majke kojoj je 1992. godine ubijeno 5 sinova.

Da postoji ljudski i profesionalni moral institucije kakva je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, na dan dženaze Hadžire Avdić, kolektivno bi tužioci, plaćeni da istražuju i procesuiraju počinitelje ratnih zločina, na čelu sa glavnom tužiteljicom, nad Hadžirinom kaburom trebali spaljivati svoje diplome i rješenja o imenovanju na tako odgovorne pozicije i od nje mrtve tražiti halal za svoj dugogodišnji nerad.

Jer, zna Tužilaštvo BiH da su pet Hadžirinih sinova i suprug ubijeni 1992. godine i da su njihova tijela 1997. godine pronađena u grobnici Ramin grob u selu Glumina, da su identificirani 1998. godine i ukopani u šehidskom mezarju u Memićima 1999. godine.

Sve njih identificirala je Hadžira, lično, prepoznavala njihova lica, ruke, noge, odjeću, nakon čega su je sa mjesta identifikacije u dvorištu Komemorativnog centra u Tuzli, skoro polumrtvu odveli njeni bliži rođaci. I ne samo nju, već sve do jednog člana porodica koji su, među 274 tijela pronađena u grobnici u Glumini, tih dana prepoznavali svoju djecu, braću, očeve, rođake...

„Moj Advir je imao 14 godina. Kad su ih poveli, ljubi majku. Ja plačem, sve mislim vratit će ih. Mefail je imao 23 godine, Nail 22, Ismail 20 i Mevludin 17 godina. Ukradoše mi sinove. Svih ovih godina nema ko nije dolazio i tražio da ispričam kako su odvedeni, ko ih je odveo.

Nisam ja poznavala te ljude i ne znam, ali ne mogu da vjerujem da ta sva policija i sudovi ne mogu pronaći zločince i kazniti ih“, pričala je svojevremeno novinarima Hadžira, sluteći i sama svoj kraj zbog teške bolesti koja ju je bila obhrvala.

A znalo se ko je odveo i kasnije poubijao ne samo Hadžirine sinove, već svih 91 bošnjačkih civila iz sela Grbavci koji su u maju 1992. godine zarobljeni u svojim kućama, odvedeni u Zvornik i ubijeni na nekoliko gradskih lokacija.

Među onim koji su su ih zarobljavali bili su pripadnici paravojnih jedinica iz Srbije, a s njima i lokalni Srbi, komšije iz njihovog i susjednih sela, pripadnici Teritorijalne odbrane Zvornika i lokalne civilne policije.

Komšije su, pričali su često preživjeli, krili lica pod crnim maskama kako ih oni u čije kuće su upadali ne bi mogli prepoznati.

Hadžira se prisjetila se jedne prilike, dan nakon što su joj odveli sinove, sa još jednom ženom, zaputila prema Zvornika.

Na prvoj barikadi bile su zaustavljene gdje su im srpski vojnici naredili da se vrate kući, uz objašnjenje da su njihovi sinovi, muževi, braća i ostali, odvedeni „samo da ih ispitaju u Zvorniku“, te da će kasnije biti pušteni svojim kućama.

Vratile su se i godinama tugovale i nadale se.

A onda je 1997. godine, na području Glumine, otkopana grobnica poznata kao Ramin grob.

Istoga dana na lokalitet na kome se nalazila, stigli su mnogi mještani Grbavaca čiji su najmiliji zarobljeni 21. i 22. maja 1992. godine, a među njima i majka Hadžira.

Skupa sa ostalim majkama stajala je na ivici grobnice i nijemo gledala njenu unutrašnjost koja je pružala jezivu sliku planiranog zločina. Našao se tu i tadašnji šef IPTF-a u BiH Jacques Klein, pušio svoju „kubu“ i čudio se „kako neko može ubiti toliko ljudi“.

Tijela, njih 274, bila su složena u redovima, skrivena u plastičnim JNA vrećama označenim brojevima, među kojima su bili i Hadžirini sinovi.

Saznalo se vrlo brzo da su sva tijela patološki obrađena od strane najpoznatijeg beogradskog patologa dr. Zorana Stankovića.

To, naravno, nije bio dovoljan razlog Tužilaštvu BiH da ispita dr. Stankovića na okolnosti kako je i gdje vršio obdukciju pomenutih tijela, ko ga je pozvao da to uradi itd, ustvari da se otkrije ko je naredio i počinio ovaj strašni zločin.

Kada je u oktobru 1999. godine u šehidskom mezarju u Memićima, Hadžira ukopala svoje sinove, nemoćna, skoro nijema, okupljenim novinarima uspjela je kazati da su joj od svog potomstva njene velike porodice ostale samo unuke Edina i Almedina kćerke njenog najstarijeg sina Mefaila.

Do zadnjeg dana života Hadžira je očekivala da će „neki sudija kazati ko je ubio njene sinove Mefaila, Naila, Ismaila, Mevludina i Advira, muža joj Halču, i svekra Safeta, i djeverove joj Osmana i Šefika“, kao i mnogobrojne dalje joj rođake, komšije, prijatelje.