"Ja o svim bitkama u kojima je otac učestvovao, a i o ovoj u kojoj je poginuo, znam mnogo".
Piše: Almasa Hadžić
Petak je, 15. septambar. Ispred mene stoji mrk, naočit mladić. Reče da se zove Senad. Ljubazno se pozdravi, osmijeh mu ne silazi s lica. Pita me Nedim Salaharević znam li čiji je to sin.
Sliježem ramenima, ne znam.
"Sin Fadila Turkovića, predratnog komandira policije u Vlasenici. Danas je tačno 31 godina kako je Fadil poginuo", veli mi Nedim.
Vraćam sjećanje.
Fadil, onaj komandir s brkovima koga je poznavalo cijelo Podrinje.
To je onaj komandir koji je u predvečerje agresije prodavao vlastito imanje kako bi nabavio naoružanje jer je sve oko njega slutilo na zločin.
Komandir koga su pojedine komšije Bošnjaci u Vlasenici "mrko gledale" jer ih je upozoravao šta im se sprema, govorio im da će im prve komšije zakucati na vrata i ubijati ih na kućnom pragu, odvoditi ih u logor, silovati im majku, sestru...
Onaj komandir što je od aprila do septembra 1992. godine, gdje god bi se pojavio od Vlasenice do Žepe, organizirao otpor neprijatelju i zarobljavao oružje, municiju namjenjene ubijanju Bošnjaka.
Sjećam se da je negdje u zimu 1992/1993. godinu, nama na sapanjskom ratištu, jedan stariji zvornički policajac donio vijest da je poginuo Fadil "Brko" iz Vlasenice. Bilo je to vrijeme kad je svaki dan bio dan žaljenja zbog pogibije nekog, da li člana porodice, prijatelja, poznanika...
Valjda među mnogim pogibijama zaboravi se na neke ljude, ne znate da li su živi ili mrtvi i oni i članovi njihovih porodica...
Rana smrt velikih heroja, kao posljedica njihove odlučnosti da se, bez ikakvih kalkulacija, po cijenu života, bore za svoju domovinu (a takav je bio i Fadil Turković) bivala je, nekad iz objektivnih a nerijetko i subjektivnih okolnosti, zaboravljana, a njihovo herojstvo, ponekad i skrivano da bi neki drugi, uvjerili smo se mnogo puta poslije, postajali "herojima i spasiocima naroda".
Zna Fadilov sin Senad svaku stopu ratnog puta svog oca. Zna svaki detalj očeve biografije iz ratnog vremena, što kao dijete-svjedok, što iz priča svoje majke i u to vrijeme šesnaestogodišnjeg brata Seada koji se nije odvajao od oca sve do dana njegove smrti, što iz priča očevih saboraca.
Srčani Fadil, sve do svoje pogibije, borio se od Vlasenice do Žepe. Bio je lovac i poznavao je, kaže Senad, svako selo, svako brdo, svaki put u toj regiji, gdje je sa grupom boraca, od aprila do septembra 1992. godine, svako malo presretao četničke kamione sa oružjem, borio se sa njihovim zasjedama, odbijao njihove napade na sela u kojim bi se zatekao.
A onda je svanuo 15. septembar.
"Otac i njegovi borci krenuli su da zaustave napad kolone oklopno-mehanizovane brigade iz Prijedora potpomognute policijom iz Milića, Han Pijeska i Vlasenice.
Bilo je to u mjestu Sedlo - lokalitet Radava, koje je tada pripadalo Vlasenici, a danas pripada Milićima i koje se nalazi na tromeđi Han Pijeska, Milića i Srebrenice. Razbili su tu jedinicu, odbili napad, ali su u bici poginuli moj otac i njegov kurir petnaestogodišnji Adil Zimić, te ranjena dvojica boraca".
I upravo je u Radavi, 2009. godine izgrađeno spomen obilježje sa nišanom na kome piše:
"Fadil Turković – Zlatni ljiljan – Orden za hrabrost MUP-a
Adil Zimić - petnaestogodišnjak
-Nikad ne zaboravi njihovu hrabrost i žrtvu-"
U subotu, 16. septembra ove godine, obilaskom spomenika na Radavi, te prigodnim vjerskim programom, obilježena je 31. godišnjicu pogibije Fadila Turkovića i Adila Zimića.
Održan je historijski čas gdje su se prisutni podsjetili zaustavljanja jedne od, u to vrijeme, najvećih četničkih ofanziva u tom dijelu Podrinja.
Uz Fadilove sinove i druge članove porodice, u Radavi su se našli i njegovi preživjeli saborci, mještani okolnih sela, predstavnici Medžlisa Islamske zajednice Vlasenice i Žepe, boračkih organizacija iz nekoliko podrinjskih općina, nekadašnje kolege.
Kako i priliči časnom i hrabrom pripadniku policije – branitelju Bosne i Hercegovine, predstavnici MUP-a Tuzlanskog kantona na mjestu okupljanja položili su cvijeće i odali počast svom kolegi.
"Ja o svim bitkama u kojima je otac učestvovao, a i o ovoj u kojoj je poginuo, znam mnogo.
Pričali su očevici kako je otac prišao blizu tenka, a Adilu dao neku cedulju da je, bajagi, negdje odnese, samo da ga odvoji od sebe jer su projektili šibali prema njima. I kad je Adil krenuo, pogođen je.
Otac je potrčao za njim, ali je i njega prerezao rafal. Pričali su očevi saborci da su ga našli mrtvog pored Adila s rukom ispod glave", priča Senad.
Senad je u vrijeme kad mu je otac poginuo imao 7 godina. Sjeća se trenutaka kad je saznao za očevu pogibiju, kad je s majkom, bratom i sestrom, daidžom, u grupi od tridesetak Srebreničana, u februaru 1993. godine, bježeći od srebreničke gladi krenuo pješke, šumom prema Kladnju.
Pamti tadašnji snijeg, hladnoću koja pritišće damare, a oni i grupa "putnika" s njima probijajući se kroz snijegom zatrpana šumska bespuća pokušavaju doći do slobode.
Preskačem namjerno Senadov opis trenutaka kad im na ovom putu, polusmrznuta majka ostaje u jednoj kući, a oni sa daidžom i ostatkom "putnika", plačući, kreću dalje.
A onda, neprijateljska zasjeda ubija im i daidžu.
Potom su zarobljeni, odvezeni u zgradu restorana na Han Pogledu gdje su im "neprijatelji" skuhali čaj, prisjeća se, nakon čega su odvezeni u Policijsku stanicu u Han Pijesak.
Polusmrznutu im majku, zamotanu u deku, kasnije su donijeli neki nepoznati ljudi.
Detalji zarobljavanja porodice rahmetli Fadila Turkovića, njihovo spašavanje od potencijalnih ubica iz Vlasenice, zašto su zaslužni tadašnji, pojedini pripadnici policijske stanice u Han Pijesku u kojoj su, nakon zarobljavanja proveli 7 dana, premlaćivanje starijeg Fadilovog sina u toj istoj stanici, njihovo prebacivanje u logore u Bijeljinu, filmska je priča o ratnoj golgoti jedne porodice, koja svjedoči bol, žalost, trpnju, ali i ljudsku dobrotu i pobjedu života nad smrću koja je vrebala da svakog trenutka zaskoči nevini dječiji dah i njihove snove o slobodi.
"Iz Han Pjeska prevezli su nas u Bijeljinu. Stariji brat Sead, koji je imao 16 godina, nakon što je mučen u Han Pijesku, prebačen je u logor Batković u Bijeljini, gdje je, također, preživio strašne torture. Udarali su ga čak i po tabanima.
Majka, sestra i ja odvedeni smo u logor Žitopromet u Bijeljini. Kad smo tamo došli našli smo mnogo žena i djece.
Na prostoriji u kojoj smo boravili bila su jedna staklena vrata, oblijepljena novinama, tako da ništa nismo znali šta se vani događa.
Jednog dana, ja sam, nepažnjom, zakačio onaj jedan papir na vratima i odlijepio ga. Odjednom ispred se našla žena, očito zatečena što me vidi, pita me "šta ti radiš ovdje, je li ovo obdanište".
Bio sam toliko priseban da joj kažem da je to logor. Pitala me ima li koga starijeg i ja sam zovnuo majku, koja ju je išaretom zamolila da nešto učini kako bi nam pomogla.
Ta žena, Srpkinja, otišla je u Crveni krst i prijavila da se u Žitoprometu nalaze zatočene žene i djeca. Nakon izvjesnog vremena su došli iz Crvenog krsta i popisali nas, gdje smo dali i izjave.
Nekoliko dana poslije tog popisa, pokupili su nas, prevezli u Janju i predali nas tamošnjim Bošnjacima.
Nikad ne mogu zaboraviti dobrotu čovjeka koji nas je u Janji primio u svoju kuću.
Kad su nas popisivali u Žitoprometu rekli smo da je brat odveden u Batković, tako da smo ubrzo, putem Crvenog krsta, pismima, uspostavili vezu sa njim.
Dramu naše kasnije razmjene u Šatorovićima kod Brčkog teško je opisati, ali, ipak, stigli smo u Tuzlu".
Prisjeća se Senad svog dolaska u Tuzlu gdje ih je primio jedan njihov Vlaseničanin kod koga su ostali nekoliko mjeseci.
Kasnije je završio školu, postao "svoj čovjek", osnovao porodicu, stekao prijatelje, ali, ni 30 godina poslije, kaže, nije prestalo da živi sjećanje na oca Fadila i njegovu časnu i odlučnu borbu za domovinu, kao i golgotu koju je kao sedmogodišnjak, s majkom, bratom i sestrom prošao tokom agresije.
"Otac je odlikovan najvećim policijskim odlikovanjima. Znamo da je za njega bio otišao prijedlog za armijsko odlikovanje značkom "Zlatni ljiljan", ali je u vrijeme dodjele odlikovanja neko javio da smo mi svi izginuli i to odlikovan je, po nekim pretpostavkama dodjeljeno drugoj osobi, što nas kao porodicu iskreno vrijeđa i boli. Ali, to je tako.
Ipak, kad je u pitanju MUP Tuzlanskog kantona poštovanje prema onom šta je za državu dao moj otac nikad nije prestalo".
P. S.
Fotografije koje nam je ustupio Senad Turković sa subotnjeg obilježavanja godišnjice pogibije njegovog oca Fadila Turkovića "Brke" i dječaka Adila Zimića svjedoče da se imena ove dvojice lako ne zaboravljaju i da ih pamte mnogi od Vlasenice, Srebrenice do Žepe. Bez obzira što bi neki voljeli da je drukčije.
