I danas kao da čuje riječi svoje majke kad je iz Srebrenice, sa ratnom bolnicom kretala u koloni, kako joj govori„nemoj da izgubiš brata“, čini joj se, kaže da, dok se penje uz planinu, kao da odnekud dopiru glasovi ranjenika „doktorice, pomozi“...
Piše: Almasa Hadžić
...Njih dvije, jučer ujutro su skupa krenula na Marš mira.
Dr.Fatima Dautbašić- Klempić i Almedina Dautbašić-Memišević.
Moj današnji telefonski poziv zatekao ih je na putu prema planini Udrč.
Ovo je, kaže mi Fatima, deseti put kako učestvuje na Maršu mira. Pješači sa suprugom i kćerkom.
Kako se primakne juli, veli, tako u njoj„uzavre“ potreba da krene na put, na kome je, kako se kome Maršu odazove, svaka pređena stopa, sve više vraća u juli 1995.godine kada se u koloni sa više od 15.000 srebreničkih civila , bespućima Podrinja probijala prema teritoriji pod kontrolom Armije RBiH.
Almedini je ovo, kaže, prvi put da pješači na Maršu mira. Lakše joj je pješačiti sa Fatimom, bliskom rodicom . Fatima i njen otac su, reče mi, amidžići.
Udrč je, reći će Fatima, dok polako gazi planinu, više od fizičke tegobe svakog Srebreničana koji je u julu 1995.godine preživio „kolonu smrti. U miru, kaže, pješači u drugim uslovima i u suprotnom smjeru, ali je tegoba puta od prije 28 godina još uvije prisutna u njoj.
„Lično, meni je najteži bio onaj dio puta kada smo prešli asvalt u Konjević Polju i pješačili prema Udrču. Tu me je savladala glad, žeđ, pospanost, pomiješana sa ogromnom boli zbog onog šta se prethodni dan dogodilo na Kamenici kada su mi u granatiranju izginuli mnogi članovi moje familije. Tu sam posljednji put vidjela moje amidžiće, blizance, bili su apsolventi mašinstva u Sarajevu“ prisjetila se Fatima u jednom našem razgovoru od prije nekoliko godina.
Kad sam je danas podsjetila na ove njene riječi, kaže da je svake godine sve više pritišće ona „grudva sjećanja“ na 1995.godinu .
I danas kao da čuje riječi svoje majke kad je iz Srebrenice, sa ratnom bolnicom kretala u koloni, kako joj govori„nemoj da izgubiš brata“, čini joj se, kaže da, dok se penje uz planinu, kao da odnekud dopiru glasovi ranjenika „doktorice, pomozi“...
„Samo onaj ko je doživio može da razumije ovaj osjećaj. Zato, kad se vratim s Marša, bude mi nekako lakše. Osjećam da je Marš moj dug prema svim onim koji su poginuli na ovome putu.
Sutra ćemo, ako Bog da, putem preko Kamenice prema Potočarima. To je još jedna tragična etapa puta kojeg smo prešli u julu 1995.godine“ kaže mi Fatima.
Veli, nije se umorila.
Almedina, uglavnom šuti. Jučer je sa njom od Nezuka do Liplja pješačio njen sin Ismar, ali „zbog temperature“ danas pauzira.
Sutra će joj se Ismar pridružiti kako bi skupa s majkom prošao dionicom na kojoj je u julu 1995.godine ubijen njegov djed - Almedinin otac, koji je njoj, sestri i braći bio i otac i majka, obzirom da im je majka umrla dvije godine ranije.
Almedina je u julu 1995.godine, s dva brata,sestrom i starom nenom stigla u Potočare u nadi da će stići do obećane slobode i tamo dočekati svog oca koji se pridružio koloni, koju, kao i mnogi drugi, nije preživio.
Ismar danas ima onoliko godina koliko jenjegova majka Almedina imala u julu 1995.godine, kada je iz četničkih ruku istrgla svog desetogodišnjeg brata Almira, sakrila ga između sjedišta u autobusu kojim su kasnije odveženi prema slobodnoj teritoriji. Tako je Almir izbjegao četnički metak.
„Sutra ću nadam se uspjeti preći područje Kamenice na kome je ubijen moj babo. Strepim od pomisli da ću, možda, nogom stati na mjesto gdje je prosuta babina krv. Ali izdražat ću“ veli Almedina.
Dvije Dautbašićke, obje heroine na svoj način, dok završavam ovaj tekst polako prelaze Udrč, Cersku i spuštaju se prema Konjević Polju.
Svaka sa svojim grudvom sjećanja na prošlosti, svaka sa svojom tugom, ali i ponosom što zlo koje im je učinjeno, kojem su svjedočile, nije u njima ubilo čovjeka.
Doktorica Fatima Klempić-Dautbašić cijenjeni je ljekar u Tuzli. Njeno srebreničko iskustvo primjer je ljudske, posebno, ženske hrabrosti i humanosti, što joj danas svrstava među heroje vremena u kome živi.
Diplomirana ekonomistica Almedina Memišević-Dautbašić se sa svojom braćom i sestrom, nakon dolaska u Tuzlu i smrti očeve majke, našla u Domu za djecu bez roditeljskog staranja. Svih četvoro Dautbašića danas su visokoobrazovani i časni ljudi, na ponos svojih roditelja koje je ubio genocid u Srebrenici.
Fatima i Almedina, nakon što večerašnju noć provedu u kampu u Mravinjcima, sutra nastavljaju put prema Potočarima i to dionicom na kojoj su ubijeni najbliži članovi njihovih porodica.
Teško jeste, kažu, ali život je borba u kojoj i pored svega, pobjeđuje hrabrost i čast onih koji u njoj učestvuju.
