Fata Orlović se sprema na Hadž

„Merak mi je da na mjestu gdje je bila crkva posadimo cvijeće. Neka Hurka izabere koje cvijeće hoće, ali ja hoću da ono sve bude čisto i uredno i rascvjetano".

Piše: Almasa Hadžić

Navršilo se osam mjeseci kako je uklonjeno zdanje pravoslavne crkve iz dvorišta nane Fate Orlović u Konjević Polju.

Fata i danas, kaže za Politicki.ba, čini dovu za zdravlje advokata Rusmira Karkina, a i za dušu njegovog rahmetli oca Fahrije, koji je godinama vodio proces za uklanjanje crkve iz njene avlije.

Veli da dove uči i za državu Bosnu i Hercegovinu i „zdravlje svih onih koji državu vole i poštuju“.

Raspričala se danas Fata, nadajući se da će „Allah dati lijepa vremena“ pa da uskoro iz Srebrenika gdje, kod kćerke Hurije-Hurke i zeta Mirze, boravi svake zime, ode u Konjević Polje i počne obrađivati svoj vrt.

„Merak mi je da na mjestu gdje je bila crkva posadimo cvijeće. Neka Hurka izabere koje cvijeće hoće, ali ja hoću da ono sve bude čisto i uredno i rascvjetano.

A hoću i da se vrt uskopa, posije luk, posadi krompir, boranija i sve što svake godine sadim.

Ja ću raditi dok budem mogla hodati Opusti se insan kad ne radi“, priča Fata za Politicki.ba povjeravajući nam i svoju radost da je već započela pripreme za odlazak na Hadž.

Ovih dana, ponovo će na pretrage na Univerzitetsko-klinički centar u Tuzlu kod dr. Umihanić i ostalih doktora kako bi detaljno kontrolirala svoje zdravlje.

„Dragi Allah pa doktori. Ne volim kad neko kaže da doktori ne znaju, posebno kad se o doktorima raspričaju oni koji dana škole nemaju. Sad sam hvala Bogu dobro. Samo da ova zima prođe.

Na Hadž, ako Bog da, idem sa svojom kćerkom Zlatkom koja živi u Americi. Zlatka će doći ovamo sa porodicom i onda ćemo nas dvije, ako nam ova korona dozvoli i zdravlje nam bude kako treba, na hairli put u Meku.

Znaš, ima ona „čovjek snuje – Allah određuje“ i ja se toga držim. Pripremam se ko da ću za mjesec krenuti, a opet, insan ne zna“, kazuje Fata, ponovo se vraćajući priči o Konjević Polju i crkvi za čije se izmještanje sa njenog imanja godinama borila.

Priznaje da ni malo ne slavi što je crkva u njenoj avliji srušena, ali da joj je drago što se izborila za emanet Hamza-dede Orlovića od prije petsto i više godina.

Tačno je, veli, da su joj, dok je trajala pravna borba za njeno imanje, mnogi nudili da ide na Hadž, ali je ona smatrala da dok Orlovićima ne vrati ono što je njihovo „na Ćabu ne treba ići“.

A kad krene, obećava, pozvat će nas na „ispraćaj i dovu“.