Piše: Almasa Hadžić
Foto: Ahmet Bajrić Blicko
Danas se navršava devet godina od iznenadne smrti Fadila Banjanovića
Bracike, lidera povratka Bošnjaka u Podrinje, Posavinu, Semberiju... Zaljubljenika u svoj rodni Kozluk, nepopravljivog socijaldemokrate, čovjeka
koji je svojom pričom i karakterom i najsiromašnijeg znao ubijediti da je
bogat, koji je, samo njemu svojstvenim
umjećem od neprijatelja pravio
prijatelje, koga je Alija Izetbegović primao kad god je to on zatražio, koji je
domaće političare izluđivao svojim
zahtjevima i planovima, a strane
čuvare mira u BiH vječito zbunjivao svojom nepredvidljivošću.
I nakon toliko godina od njegovog odlaska, teško je spomenuti Bracikino ime a ne sjetiti se mnogih njegovih ratnih i poratnih „bisera“ koji su ga činili posebnijim od svih posebnih ljudi koje smo sretali u burna vremena ratne i mirnodopske odbrane naše zemlje.
Rukovodilac od malih nogu
„Ja sam ti post'o rukovodilac od
trećeg razreda osnovne škole. Izabrali me za predsjednika pionirske
organizacije. Odmah sam „ustrojio“ organizaciju – red, rad, disciplina. Pa onda
predsjednik omladine, pa glavni na svim radnim akcijama, posebno na izgradnji
pruge Tuzla - Zvornik, pa predsjednik mjesne zajednice u Kozluku...
Sve sam to ja svojim radom izburgij'o.
Kad ja zavrem u nešto – to mora da
uspije.
Zato su me i prozvali „bašak“ to jest ovan...
Dok ovi u Vladi nisu pristali da se formira Ured za povratak , ja im
nisam odlazio iz kancelarije.
Nema samnom igranja.
Znaš, moj Amerikanac, vidio sam ja šansu u tom Dejtonu, i evo, vidiš, mi krećemo za koji dan u Jusiće...
Ma, kad dođeš u Jusiće, čuješ kako se žene svađaju s onu stranu Drine... Imam
ja strategiju, ne brini.
Ako si od volje, hajde da te provedem, da vidiš gdje je to – objašnjava
negdje u jesen 1996. godine, Fadil Banjanović Bracika, svjetski poznatom
novinaru Roju Gatmanu, samo nekoliko
dana prije zvaničnog početka povratka u Jusiće.
Roj se, blago smijulji, a Bracika se zanio u priču. Upozoravamo ga da malo „prikoči“ jer
prevodilac ne može da ga prati...
„Čuj Amerikanac, najbolje je da tebe tvoj Bracika sutra povde u Jusiće da
ti svojim okom vidiš, pa će ti biti jasnije“, našto Roju nije trebalo mnogo da
pristane, jer je upravo stigao u BiH kako bi na licu mjesta svjedočio
inplementaciji Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma.
Sutra dan, Roj, njegov
fotoreporter Andrej, Hasan, Blicko i ja, s Bracikom i njegovim „bezbjednjacima“
naoružanim motkama, puteljcima zaraslim
u ostrugu, stigli smo u porušene Jusiće.
A šljive s grana
opadaju, rodile kruške, jabuke.. S vrha
pustog sela Srbija ko na dlanu.. Rojeva priča o početku povratka Bošnjaka u RS
kasnije je obišla svijet.
...Ono što je Bracika u prvim godinama povratka radio nije mogao niko drugi osim njega onakvog.
Tukao se, ubjeđivao narod da će Bosna biti jedinstvena jer je „pričao s Alijom, a kad Alija kaže to je tako i nema druge" govorio bi narodu.
Redovno se kleo u Titu i partiju, što, za one koji su ga poznavali i nije imalo neku težinu.
Jedino
kad se zakune rahmetom svog neprežaljenog brata Cake koji je, niko ne zna kako,
umro dok je služio JNA, e, onda se znalo da s Bracikom nema šale.
Malo,
malo, ode Bracika u Sarajevo „na sastanak kod Alije“.
Kad
se vrati hoće da eksplodira od selameta.
„Pita
me Predsjednik, Boga ti Fadile kako preživljavate, imate li osnovnih
namirnica,valja s narodom koji je bez ičega deverati. Kažem ja Predsjedniku – narod
ko narod, nema ništa, ali se nada da će imati.
Meni brat Suljo, moji Kozlučani što žive u Austriji stalno šalju i para, i namirnica i opet mi malo, uvijek kad me nazovu, ja kažem da nemam žute banke, litre govira, da nemam hrane... A pravo da ti kažem Predsjedniče – živi se. I hodamo, i družimo se, i veselimo se i, ma sramota me da ti kažem ... – prenosi nam Bracika jedan od prvih susreta s Alijom.
Pričalo
se poslije kako je Alija, raspoložen, kazao da je prvi put doživio da se neko s
kim je sa terena razgovarao „nije žalio na
svoje neistomišljenike“.
...Omililo se Braciki, ide povratak.
Kad
zakoči on smisli neki marifet - jal
tuču, jal demonstracije, jal "mirovne pregovore" jal... Ma šta je
Bracika znao da smisli, živ stvor nije.
Negdje
97, 98. godine, ne sjećam se više, stiže „hitna pošta“ Bracika saziva sjednicu Štaba
za povratak, a činili su ga nekoliko
demobiliziranih boraca, za koje rat još nije bio stao, neizbježni Žućo, Murge,
Dževad, Trco, nekoliko novinara, predstavnika nepostojećih mjesnih zajednica...
Izdaje se naredba:
„Od
sutra blokiramo puteve pa neka vlast a i ovi stranci vide šta su izbjeglice. Prvo
blokiramo put u Simin Hanu. Ni 'tica ne smije proći, posebno, blokirati
SFOR-ovce“, – diktira Bracika.
