Za penziju koju je zaradio u INA-i kaže da je „doktorska“ i prima je, veli nam njegova unuka „duže vremena nego što mu je iznosio staž u toj firmi“.
Piše: Almasa Hadžić
Od đede Jusufa Jusića, nema
starijeg insana, ne samo u Godušu, već na cijelom prostoru Sapne. Prije nekoliko
dana, kako kažu njegovi sinovi, „britkim korakom“ zagazio je u 100. godinu
života.
Punih 99 godina proslavio je sa
svojim mnogobrojnim članovima porodice, ponosan što je doživio i „bijele pčele“
ili, kako to u narodu kažu „i od unučadi unučad“.
„Pa, eto, đedo je primjer života za
koji se može reći da ga je živio iz dana u dan.
Proživio je dva rata. U onom prvom,
odnosno u Drugom svjetskom ratu sa 18 godina mobiliziran u domobrane, prošao
Austriju, Italiju, pa onda zarobljeništvo u logorima u Celju i Pančevu.
Kad je izašao iz zarobljeništva i
odslužio Titinu vojsku, zaposlio se i radio sve do pred agresiju na BiH, da bi
ponovo uzeo pušku i krenuo na majevičke straže sa ostalim mještanima Goduša i
Teočaka...“, priča nam hadžija Juso Jusić, čuveni Bonzo s Goduša, jedan od tri
sina đede Jusufa.
A nije đedo Jusuf bio običan
radnik. Završio je „u ono vrijeme“ nižu gimnaziju, radio u Naftagasu u Novom
Sadu, da bi ubrzo prešao u INA-u u kojoj je dočekao i penziju.
Na pitanje šta je radio, đedo će, s
posebnim žarom, kazati da je „bušio zemlju tražeći naftu po cijeloj Jugoslaviji“.
Svoje praktično znanje stečeno na
bušotinama, posebno onim u okolini Tuzle, Bijeljine i Brčkog, iako je penzioniran
osamdesetih godina prošlog stoljeća,
ovaj starac i danas zna prenijeti onima koji imaju dilemu ili, kako kaže „kad
im nešto ne ide po knjigama iz kojih su učili“.
I danas se prepričava kako je
unuku, diplomiranom geologu, koji živi i radi u Njemačkoj, objašnjavao
nedoumice oko bušotina, te da mu je unuk priznao da mu „ni jedan profesor nije
tako objasnio“ neke probleme sa kojim se u praksi susreće.
Njegova unuka Azra, diplomirani
psiholog, kaže da ju je upravo njen đedo, sa prvim koracima koje je napravila,
naučio čitati, pisati, računati, da je od njega naučila mnogo šta s čime se
kasnije, tokom školovanja susretala i da je stoga odlučila da o njemu i
njegovom životu napiše knjigu.
Kada je nedavnao obilježavao svoj
99. rođendan i „hrabro kretao u stotu“ đedo Jusuf nije krio radost što je
dočekao da njegova unučad i praunučad koje ima od tri sina i jedne kćerke,
danas budu visokoobrazovani i ljudi korisni i sebi i državi.
Za penziju koju je zaradio u INA-i
kaže da je „doktorska“ i prima je, veli nam njegova unuka „duže vremena nego
što mu je iznosio staž u toj firmi“.
Božije davanje je, priznat će đedo
Jusuf, da ga zdravlje prilično dobro služi, da „može sobom“ da mu je mozak
„čist i da se svega šta je kroz život prošao, sjeća“ i da redovno može namaze
klanjati.
Zbog svega što je proživio, priznat
će danas, svoje životno iskustvo ne bi mjenjao ni za što. Zahvalan je Bogu što
mu je podario zdravlje i „hairli potomstvo“, koje ga ni u ratu ni u miru, veli,
nije osramotilo i što nijedan dan života „nije uzalud potrošio“.
Ipak, ne krije da sa sobom nosi i dvije
tuge. Jedna je gubitak svoje životne saputnice Fazile, a druga su ratne
pogibije i ranjavanja mnogih njegovih goduških komšija i rođaka i njihove
djece.
