Dan kad se volonter Čupo iz Tuzle „odmarao od emocija“

Nakon što je pribavio dovoljno slatkiša da može napraviti paketiće za cijelo odjeljenje, skupa sa dječakom Sulumanom – migrantom iz Pakistana - u Tuzli prozvan Suljo, pokucao je na vrata učiteljice Nihade, kako bi njenim učenicima podjelio paketiće.

Piše: Almasa Hadžić

Kad mediji ove godine budu birali razne ličnosti koje su, po ocjenama javnosti, obilježile godinu iza nas, vjerovatno će se, malo, ili nimalo naći mjesta za neku „sličicu“ o mogim dobrim volonterskim dušama širom BiH.

To su oni koji su svoje vrijeme posvetili drugima, ne žaleći ni truda, ni novca, a ni ljudske topline, kako bi obradovali nečije dijete, usamljenog djeda ili nanu, majku koja i liježe i ustaje gladna jer je svoje zalogaje dala djeci, a, posebno „ljude u pokretu“ kako moderno nazivaju migrante koji su u naše gradove, tokom godine, pristizali gladni, žedni, bolesni...

Malo ko je danas ostao ravnodušan na FB priču tuzlanskog volontera Senada Pirića Čupe, koji je i ove godine, pred novogodišnje praznike s paketićima obradovao djecu u Cerskoj, Liplju i drugim podrinjskim selima, ne propuštajući da radost darivanja dožive i učenici „odjeljenja učiteljice Nihade“ u jednoj tuzlanskoj osnonoj školi.

Čupo je, nakon što je pribavio dovoljno slatkiša da može napraviti paketiće za cijelo odjeljenje, skupa sa dječakom Sulumanom – migrantom iz Pakistana - u Tuzli prozvan Suljo, pokucao na vrata učiteljice Nihade, kako bi njenim učenicima podjelio paketiće.

„Iz više razloga sa sobom sam poveo našeg Sulju. Naime, škola se nalazi preko puta Autobuske stanice i njeni učenici tokom predhodnih godina imali su priliku vidjeti razne situacije među migrantima.

Želio sam, uz paketiće i lijep razgovor sa djecom, pokazati da svi migranti nisu isti, da je među njima mnogo dobrih, i čestitih ljudi, ljudi sa tužnim životnim pričama, ljudi koje je nevolja natjerala da krenu u svijet nadajući se da će biti u prilici da rade i zarade kako bi pomogli svojim roditeljima, braći, sestrama.

Jedan od takvih je, ispričao sam djeci, i naš Suljo, koji već 7 mjeseci boravi u Tuzli, koji je registrovan kod nadležnih institucija i radi, šta god mu ko ponudi, samo da bi preživio. I uz sve to, neizmjerno je pošten i karakteran i svakodnevno pomaže nama voloneterima. Podjelili smo paketiće, a onda sam ga i predstavio djeci. Kad sam ispričao da je tu sam, bez roditelja, jedan dječačić je počeo plakati.

Pitali smo zašto je zaplakao, našto nam je učiteljica, tiho, objasnila, da je i on bez roditelja i da živi s djedom i nenom.

Brzo smo učinili atmosferu takvom da nestanu suze sa lica ovog dječaka, ali još uvijek ne mogu da zaboravim tu situaciju.

Tokom višegodišnjeg volonterskog rada slične emocije doživio sam bezbroj puta“, ispričao nam je danas Čupo prenoseći nam emocije koje je jučer doživio..

Kaže da se, tokom godina volonterskog rada uvjerio, da je ljudima, nerjetko, mnogo važnije kad im poklonite svoju pažnju, lijepu riječ, razumjevanje, nego bilo kakav poklon koji im donesete.

Ovih dana Čupo se sa novogodišnjim paketićima našao i među učenicima u nekoliko sela u RS-u.

Na pitanje ko mu pomaže da prikupi dovoljno poklona koje podjeli, ne samo za Novu Godinu, već i za Bajram, i za Božić, ali i u situacijama kad čuje da „neko, baš, nema“, Čupo odgovara: „ljudi“.

„Vjerovatno ste, kad svratite negdje u restoran, imali priliku da uz šolju čaja dobijete i neki fini keksić. Eto, neki dan, vlasnik jednog restorana u Tuzli, poklonio mi je cijeli paket tih keksića da ih podjelim u paketićima koje smo pripremali.

Postoje ljudi koji znaju šta radim i ja i drugi volonteri, i pomognu nam. Izlazim iz zgrade, a na ulazu penzionerka, poznanica moje majke, hvata se za svoj kusur i nudi da kupim nešto „za one ljude“. Ili vas na ulici sretnu poznanici – kažu „evo Čupo kupi im“. I kupim, naravno.

Ne idemo mi nikome da molimo. Oni koji su navikli da daju, oni to daju od srca. Važno je da vam vjeruju.

Cijela Tuzla zna da su neki tuzlanski restorani, picerije, ćevabdžinice, pekare itd, od početka dolaska migranata u Tuzlu, pred kraj radnog vremena pakovali nam po pune kese hrane kako bi smo je podjelili tim jadnicima koji stignu na Autobusku stanicu gladni, žedni, promrzli, bosi...

Nastranu što je postojala i pomoć raznih humanitarnih organizacija“ priča Čupo, vraćajući se ponovo svojim „ putovanjima darovanja“ u Podrinje i radostima koje tamo doživljava svaki put kad se zaputi u Liplje, Cersku, Snagovo i dalje prema Srebrenici.

O tuzlanskim volonterima, koji su na prostoru Autobuske stanice dočekivali i na razne načine, „lijevalo, puhalo, padalo“ pomagali hiljadama migranata koji su prošli kroz ovaj grad, nerjetko se pisalo.

Pisalo se jer su tek tada postajali javno vidljivi, jer o svemu dobrom što su do tada radili i bezgranično davali sebe, uglavnom su šutjeli.