Piše: Almasa Hadžić
Foto: Ahmet Bajrić - Blicko
Kad padne juli mjesec, već 27 godina, teško da i jedan datum na kalendaru ne podsjeti na tugu Srebrenice koji se u pamćenju onih koji su mu svjedočili pojavi kao činjenica koja, svaki put, sve snažnije, krene bodljom po ranama Srebrenice.
I danas je osvanuo 16. juli.
Pamtim svaki kamen na putu do Baljkovice, svako zamišljeno lice Podrinjaca koji su krenuli u susret koloni koja je krenula iz Srebrenice u nadi da će dočekati živog brata, oca, rođaka.
Pamtim kao da je jučer bilo, a prošlo, evo 27 godina.
Niko od nas 15/16 juli oka sklopio nije.
Nas nekoliko novinara sa fotoreporterom Ahmetom Bajrićem Blickom i kamermanom Muhamedom Kahrimanovićem, pod čijim se nogama, dok žurimo prema Baljkovici, čini se, lomi seoski put, šutimo, misleći da će šutnja pomoći da prije stignemo.
Ulazimo u šumu. Evo ih, izlaze ljudi. Bosi, poderani, unezvjerena pogleda, raskvavljenih nogu.
Jedne nose na inproviziranim nosilima, jedne na leđima. Jedni plaču. "Eno Ilijaza" povika neko.
Prepoznajemo doktoricu Fatimu.
Odjednom metež. Kako ko izađe na dio teritorije koju doživljava kao konačnu slobodu, tako suzama, glasnim jaukom iskazuje svoje stanje.
Neki se pokušavaju vratiti nazad.
"Poginuo je Ejub, idem po Ejuba", govori jedan otimajući se iz ruku svog rođaka koji mu je iz Tuzle došao u susret. I vrati se nazad.
"Ima li mog Hakije" pita žena uplakanog mladića, kojeg je prepoznala kao bratića njenog supruga. Mladić je gleda, ne prepoznaje je. U stanju je šoka.
"Bili smo skupa do Kasabe, poslije ga nisam vidio", odgovara joj nakon što se malo pribrao.
Žena plačući otrča do drugog mladića objašnjavajući mu u kakvoj je trenerci njen sin Hakija bio.
Kako iz šume izviru preživjeli iz "kolone smrti" tako se sa druge strane, stječe se utisak, cijela Sapna kreće prema Baljkovici i Nezuku.
Stižu medicinske ekipe iz Sapne, iz Tuzle, Kalesije. Stotine ljudi leži pored puta, ne mogu dalje.
U Nezuku na igralištu već je oko hiljadu Srebreničana i isto toliko onih koji su s ove strane iščekivali njihov dolazak.
Nedovoljno je sanitetskih kola.
Ranjene stavljaju u traktore, kamione, voze prema Međeđi, a onda prema Tuzli.
Velid, u panici, traži brata Veiza. Jedni govore da je ranjen i da je izumro, drugi, opet, kažu da ga je sanitet odvezao prema Tuzli.
