8.april - dan kada su započela ubistva Bošnjaka u Zvorniku

Neka se doživotno stide nevino ubijenih Zvorničana svi oni koji će i sutra, svoju historijsku sramotu, proslaviti kao dan svog oslobođenja. Grade, je li te bar malo stid?!

Piše: Almasa Hadžić

Danas je 30 godina od ubistva onog, mog Zvornika, grada koga su nekad krasili ljudi poput crtača stripa Omera Omerovića, novinara Kjašifa Smajilovića, profesora matematike Fehima Kujundžića, veterinara Izeta Sabirovića, vozača Bubice i još oko dvije i po hiljade Bošnjaka - potomaka stare zvorničke gradske gospode i seoskih domaćina, ubijenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu samo zato što su bili Bošnjaci i što „ nikome ništa skrivili nisu“.

Prošlo je 30 godina, ali, čudno, ni jedno lice mnogih od njih, među kojima su moji nekadašnji kućni prijatelji, komšije, poznanici, nisam zaboravila.

Kažu kako se ide u starost, sve su jasnije slike iz mlađih dana. Možda.

Trideset godina jeste dug period, ali kao da je jučer bilo.

„Halo, Omere, hoćete li vi kretati. Mi odlazimo...“ nemušto tog 8. aprila ujutro, u trenutcima kad definitivno napuštamo svoj dom u Zvorniku i krećemo prema Liplju, suprug telefonom govori Omeru, našem kućnom prijatelju, pitajući ga da li je odlučio da i on, s porodicom, krene skupa s nama.

„Ja ne idem nigdje. Nisam nikome ništa skrivio. Ostajem u Zvorniku. Vi idite“, odgovara mu Omer.

Suprug sliježe ramenima. Kao da htjede još nešto da mu kaže, ali se linija prekide. Mi odosmo.

Omer i njegovi ostadoše.

Znamo i mi da nikome, nikad nisu ništa skrivili.

„Bili smo u stanu svo to vrijeme. Strahovali. Kako koji dan prođe, čujemo odveli ovog, ubili onog.

Omer i dalje govori da se nikad nikome zamjerio nije, da nema razloga da nam neko naškodi, da ne želi napuštati Zvornik.

Bio je 5.juni. Zalupaše na vrata. Da vam ne govorim šta su nam radili. Djeca isprepadana. Prije nego što ga povedoše, Omer ode u kupatilo. Dok ga izvode preko vrata, krišom mi pokaza žilet. Znala sam šta to znači.

Nekoliko dana kasnije ja i sinovi smo uspjeli preći preko željeznog mosta u Srbiju, a onda u Hrvatsku kod Omerovog brata“, prisjetila se Omerova supruga Tahira, nekih šest godina kasnije, u danu kad je pred Komemorativnim centrom u Tuzli identificirala njegovo tijelo.

A Omer nije bio „svako“. Bio je poseban. Čak se i njegovo mrtvo tijelo izdvajalo među ona 274 tijela koliko ih je tih dana bilo izloženo na identifikaciji njihovoj preživjeloj rodbini.

Izdužio se kostur na bijeloj podlozi. Na kosturu, kao prišivene, duge ruke, prsti, duga kosa i kratka brada ostali valjda da se lakše prepozna.

„Ovo je Omer“ prošaputa jecajem Tahira. Vidim i ja. Ko sad da ga gledam.

To je Omer Omerović „rođen u Šetićima“ kako je volio reći, Zvorničanin, nagrađivani jugoslovenski crtač stripa i ilustrator knjiga, višegodišnji kreator u zvorničkoj tvornici „Vezionica“ čije su umjetničke kreacije krasile odjeću mnogih proizvođača odjeće od Zvornika do Pariza, ubijen u junu 1992. godine samo zato što „nikome ništa nije skrivio“.

Sjećanje na naša zajednička porodična sjela i danas mi se vraća.

U trenucima produhovljenog opisa svoje biografije, pričao bi kako je, nakon završene osnovne škole u Zvorniku, otišao u Sarajevo na prijemni ispit u Školu primjenjene umjetnosti. Došao, veli, autobusom, a onda tramvajskom prugom krenuo pješke do centra Čaršije.

Napitao gdje je škola i, kad je na prijemnom povukao prve linije na zadatom crtežu, profesor koji je bio neposredno pored njega, rekao mu „ti si primljen“. I primljen je.

Često se prisjećao svojih prvih doživljaja Sarajeva i prijemnog ispita na koji je stigao u „sakou brata Huseina“ koji je, pričao bi kroz smijeh,visio na njegovom „živom kosturu“, a njega nije bilo briga.

Takav je bio Omer. Prije svega, Čovjek, Zvorničanin čaršijskog duha i adeta, koji je od svega više volio svoje Tahiru, Farisa i Mahira, čija je ideologija bila umjetnost i koji je, valjda, baš zbog te ideologije, tako zaneseno vjerovao da njemu niko ne može ništa ružno uraditi, a kamo li uzeti mu život.

Dugo nakon što su ga tog 5. juna iz kuće odveli zvornički zločinci, o sudbini Omera Omerovića, kao i mnogih drugih Bošnjaka ovoga grada, nije se ništa znalo.

Kada je 1998. godine otkopana masovna grobnica u Glumini u kojoj je bilo skriveno više od 274 tijela ubijenih Zvorničana, posumnjalo se da bi među njima moglo biti i Omerovo tijelo.

I Bilo je. Ni mrtvog ga nije bilo teško prepoznati.

Neka je rahmet Omeru Omeroviću, ubijenom crtaču stripa iz Zvornika, čija je jedina ideologija bila umjetnost.

Neka je rahmet svim onim, oko dvije i po hiljade ubijenih zvorničkih Bošnjaka, gradske gospode i seoskih domaćina, profesora, novinara, ekonomista, inžinjera, ljekara, vozača, zanatlija i majstora od svake ruke, koji su ubijeni samo zato što nisu nikome ništa bili krivi.

Neka se doživotno stide nevino ubijenih Zvorničana svi oni koji će i sutra, svoju historijsku sramotu, proslaviti kao dan svog oslobođenja.

Grade, je li te bar malo stid?!