Piše: Almasa Hadžić
Kad god me razljuti neznanje, naivnost, nekompetentnost i poltronstvo aktera bošnjačke politike sjetim se 18. januara 1998. godine, kada je na na bijeljinskom zasjedanju Narodne skupštine Rs srušena tadašnja SDS-ova vlada, i izglasana nova "socijaldemokratska" s Miloradom Dodikom na čelu. Ustvari sjetim se dana kada su Bošnjaci podrškom Miloradu Dodiku "posrkali" najvreliju političku prevaru u svojoj novijoj historiji od koje im utroba i danas sagorjeva.
Nama iz medija koji smo tog 18. januara, skupa sa poslanicima Koalicije SDA, SBiH i SDP-a, autobusom iz Tuzle, pod pratnjom međunarodnih snaga, stigli na čuveno bijeljinsko zasjedanje, iskreno, bilo je zadovoljstvo biti svjedokom rušenja vlade koju su aminovali i većinski činili ideolozi genocida i drugih teških ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima i Hrvatima u protekloj agresiji.
Valjda smo vjerovali da gori od ovih koje treba srušiti ne mogu doći.
Sjednica je počela u najavljeno vrijeme, a pratilo je neviđeno medijsko i policijsko interesiranje.
Po hodnicima Doma mladih u Bijeljini vrtili su se razni likovi, kako u civilu, tako i u uniformi, koji su osluškivali šta ko i skim priča, pratili kud ko i skim hoda itd…Kako se i očekivalo, zasjedanje je počelo u stilu "napada i odbrane". Pljuštale su međusobne optužbe i svađe poslanika srpskih političkih partija, među kojim se posebno izdvajao poslanik Savo Knežević, sveštenik iz Teslića. Njegovo cjelodnevno pojanje i epski fragmenti o bezbožništvu Milorada Dodika i Biljane Plavšić ispraćani su kako aplauzima podrške njegovih istomišljenika, tako i glasnim smijehom poslanika opozicije, ali i nas novinara.
Zaista, bilo je zabavno.
"Šta ćeš ti pope u Skupštini. Idi u crkvu i krsti djecu" dobacio bi mu Dodik u svom karakterističnom vašarskom stilu, našto bi ovaj, netražeći riječ, zavrištao sa svog sjedišta.
"O kakvoj socijaldemokratiji ti pričaš, kad ti je i Staljin bio pop".
Na sve bi se nadovezao moj nekadašnji komšija, najpoznatiji hercegovački kamiondžija, Božidar Vučurević i malo u desetercu, malo novonaučenim političkim frazama, zagudio o svim srpskim izdajama kroz historiju, među koje je kao najveću ubrajao izdaju Biljane Plavšić koja se događala taj dan u Bijeljini.
"Pa ova žena je sotona – zavapio bi sa inprovizirane skupštinske govornice Vučurević, istovremeno upirući prstom u "bezbožnika" Milorada Dodika kao njenog kandidata za premjera nove vlade, uz konstataciju da je riječ o čovjeku koji je na izborima sakupio "jedva dvije prikolice glasača".
Naime, Milorad Dodik i odavno već upokojeni Nenad Baštinac, tada su bili jedina dva poslanika SNSD-a u NS Rs.
Koliko prikolica glasača je Dodik zaista imao na izborima na kojim je osvojio poslaničko mjesto, u tim trenucima je bilo potpuno nebitno u odnosu na njegovu upornost da se tog dana domogne premijerske stolice.
Smjenjivale su se optužbe, davale pauze, po kancelarijama poslaničkih klubova organizirali dogovori, nudila obećanja.
Dodik bi svako malo uletio u sjedište Kluba Koalicije SDA, SBiH, SDP-a i HDZ-a, vukao za rukav šefa Kluba Safeta Biću moleći ga za podršku bez koje, znao je, ne može ni razmišljati o premijerskoj fotelji koju je toliko želio.
Skupa sa zločinkom Plavšić, Bošnjacima i Hrvatima nudio je kule i gradove – ministarske i svakojake druge pozicije, multietničku policiju i rukovođenje javnim ustanovama, pomirenje, bratstvo i jedinstvo na kome bi mu i rahmetli Tito pozavidio, ama sve ono što je ranjenom bošnjačkom srcu, nakon rata, toliko prijalo.
Koliko je ko od bošnjačkih poslanika tada vjerovano njegovim ponudama, teško je sada reći, ali je na kraju cjelodnevnog skupštinskog cirkusa njihova podrška Dodiku bila potpuna i transparentna.
Zločinka Biljana Plavšić je taj dan, što rekao narod "mrtva-hladna" presjedila u prvom redu inprovizirane skupštinske sale i na sve moguće uvrede koje su prema njoj letile iz usta raznih Poplašena, Vučurevića, Kalinića, Kneževića..., nije ni okom trepnula.
"Od mene se sve odbijalo kao od stenu", reći će negdje iza ponoći autoru ovih redova, ozarena ishodom sjednice koju su nekih dva sata ranije, nakon što je Dragan Kalinić objavio njen prekid, napustili poslanici SDS-a SRS-a, ne znajući da će ona ipak biti nastavljena.
Naime, kada je, nakon prekida sjednice prebrojao broj prisutnih bošnjačkih poslanika, dodao im nekoliko poslanika tada minornih opozicionih srpskih partija i kad se ispostavilo da nedostaje samo jedna ruka za novu skupštinsku većinu, ustvari ruka Franje Mjdančića iz HDZ-a, glavni akter ove priče, Milorad Dodik,dao se u akciju.
Trebalo je pronaći Majdančića koji je istovremeno kad i poslanici SDS-a i SRS-a, napustio Bijeljinu i krenuo prema Brčkom, odnosno Gunji gdje je u to vrijeme živio.
Patrola SFOR-a, ipak, "kidnapovala" ga je negdje kod graničnog prelaza u Brčkom, odakle ga je "znojavi Rus" (kako smo ga tada u šali oslovljavali) uposlenik OHR-a, lično doveo nazad u Bijeljinu odnosno u salu gdje je trebalo biti nastavljeno skupštinsko zasjedanje.
Najstariji poslanik Smail Ibrahimpašić iz SDP-a, udario je triput od sto i glasanje je počelo.
