Novo Sarajevo: Udvostručen budžet za stipendije. Sada je 2,1 milion KM
Početna/Vijesti/Magazin
Magazin

Zašto narodi propadaju?

politicki.ba

Šta je tajna uspjeha i neuspjeha civilizacija, društava, naroda?

 Piše: Amir Husrep

 

Osnivač ekonomske nauke Adam Smith postavio je pitanje: Zašto su neki narodi bogati, a neki siromašni? Do danas su postojali samo približni odgovori. Autori knjige „Zašto narodi propadaju“, Daron Asemoglu (ekonomista) i James Robinson (politolog) su  nakon petnaestogodišnjeg istraživanja na jedinstven način, pregledom historijskog razvoja država i društava kao osnivača istih dali uvid u procese uspjeha određenih naroda, odnosno neuspjehe drugih.

Šta treba raditi?

Treba li više ulagati u obrazovanje ili zdravstvenu zaštitu?  Kako omogućiti masovno proizvodnju, a sačuvati okoliš? U kojem pravcu usmjeriti obrazovanje da bi ono bilo produktivno za razvoj?  Ovo su samo neka od pitanja kojima se ekonomski stručnjaci bave već dugi niz godina kako bi otkrili formulu uspjeha, prvenstveno Zapadnih država. Sve te analize su prepune dosadnih formula, zaključaka koji običnim ljudima nisu baš najrazumljivije.

 U knjizi „Zašto narodi propadaju“ autori su analizu usmjerili na najjednostavnije i svakodnevne društvene procese koji su, po njima, u većini slučajeva presudni za nastanak uspješnih, odnosno neupješnih država.

Glavna teza knjige, odrednica uspjeha ili propasti prema autorima jesu institucije kao upravne jedinice društva. Oni te institucije dijele na ekonomske i političke.

„Najbolji primjer za to jeste Egipat koji je, u vrijeme pisanja knjige bio zahvaćen revolucijom Arapskog proljeća. Egipćani su stara nacija. Kroz svoju noviju historiju bili su pod vlašću Osmanlija čiju je vlast srušio Napolen Bonaparta 1798. godine. Poslije je počela sfera britanskog kolonijalizma kojima ništa više nije stalo do razvoja Egipta od Osmanlija. Egipat je 1952. zbacio sa vlasti i vlastitu monarhiju, ali do napretka nije došlo. Nije to bila ona revolucija kao recimo u Engleskoj iz 1688. godine. U Egiptu su se dešavale političke promjena, ali su se sastojale samo u izmjenama elita koje su upravljale egipatskim društvom. Osnovna društvena struktura koja kreira političku je ostala ista te je tako i Egipat ostao siromašan. U biti jako je teško promijeniti društveni sistem jer su za to potrebne odrđene poluge u samoj vlasti. Ipak do političke transformacije je moguće doći, ali je potrebno ujedinjenje svih koji su oštećeni ovakvim sistemom.“ 

Grad Nogales-ubica mitova 

Grad Nogales je podijeljen ogradom na dva dijela. Sjeverni dio se nalazi u Arizoni, SAD, dok južni dio grada pripada Sonori, država Meksiko. Ipak nije to samo obična ograda od blokova i žice. To je granica koja dijeli ljude u ova dva grada na one koji imaju dobar zdravstveni sistem i one koji nemaju. To je granica koja pravi razliku u godišnjem BDP-u trostruku. Američki dio ima godišnji BDP od oko 30. 000 američkih dolara dok meksički dio grada, iako spada u razvijenije dijelove Meksika, ima oko 10. 000 američkih dolara. Stanovnici Nogalesa u Arizoni mogu obavljati svakodnevne privatne aktivnosti koje im omogućavaju zaradu bez straha da će biti pokradeni ili da će biti žrtve eksproprijacije. Za stanovnike meksičkog dijela važi suprotno. Svi aspekti života su bolje razvijeni i organizirani u američom dijelu grada. Glavna prepreka da uslovi života u ova dva grada budu isti jeste ona obična granica od kamena i žice. Stanovnicima Nogalesa u Arizoni su dostupne i američke ekonomske institucije koje im omogućavaju da se slobodno bave onim čime žele. Stanovnici Nogalesa u Meksiku nisu te sreće.

Zbog loših institucija oni nisu u mogućnosi da kreiraju živote onako kako bi željeli. Razlike u tome, prema riječima autora bi trebalo tražiti u načinu na koji su se ove dvije zemlje razvijale i formirale svoje institucije u periodu kolonijalizma. Kroz rani kolonijalizam u Americi su se razvijale institucije. One svoj razvoj duguju ranoj pobuni sjevernoameričkih kolonijalista koji su se pobunila protiv monopola koji je nametala engleska kruna. Ipak, to se u slučaju Meksika nije desilo iz razloga štu su kolonizatori koji su bili u danađnjem Meksiku bili pod španskom krunom i bili su lojalniji.

Druga bitna razlika koja je dovela prevagu u razvijenju koja je otišla na stranu današnjih prstora Sjeverne Amerike jeste ustav koji je uključivao veliku većinu društva, dok je u Meksičkom slučaju ustav proglasio Augustin De Iturbide, vođa pokreta za nezavisnost Meksika. Naravno, kao i u svim drugim sličnim slučajevima ustav je išao samo u korist donosioca i njemu odanih ljudi. Ipak današnje posljedice takvog razvijanja institucija prave ogromnu razliku u svakodnevnoj kvaliteti života. 

Amerika-okrutna obećana zemlja 

Asemoglu i Peterson su cijelu knjigu proželi različitim primjerima kako bi na sasvim lagan način uspjeli da objasne svoje ideje problema koja se veže za institucije. Oni su stava da postoje dvije vrste političkih institucija, ekstraktivne i inkluzivne. Ekstraktivne institucije podrazumjevaju malu skupinu ljudi koja nastoji da uradi sve što može kako bi izrabljivala većinu i inkluzivne kojima je za cilj uključenje što većeg broja građana kako bi se spriječilo iskorištavanje. Prema njima te institucije trebaju da budu visoko centralizovane kako bi uspješno vršile obaveze prema građanima kao što je javni prevoz, obrazovanje ili javno zdravstvo.

Inkluzivnim političkim institucijama u Sjedinjenim Američkim državama građani daju prednost jer omogućavaju i veću nezavisnot zakonodavne vlasti. U Meksiko to nije slučaj.

U knjizi se navodi i primjer Billa Gajtesa koji kao jedan od najbogatijih ljudi nije izbjegao istragu Ministarstva pravde iz 1998. godine kada je protiv njegove kompanije Micrsoft pokrenut sudski postupak zbog sumnji da je zloupotrijebila monopolski položaj na operative sisteme personalnih računara. Micrsoft je 2000. postigao dogovor sa Vladom, ali je ipak morao platiti kaznu.

Sa druge strane amričko-meksičke granice imamo Karlos Slima koji je većinski vlasnik bivše državne kompanije za telekomunikacije Telemaks. Kada je vlast u Meksiku pokušala da istraži zloupotrebu monopola koja ova kompanija ima, Slim je aktivirao „Amparo“.To je apsurdni meksički zakon još iz 1857 godine kojem je prvobitna svrha bila zaštita ličnih prava i sloboda, ali u slučaju velikih kompanija ovaj, doslovno „zahtjev za zaštitu“, omogućava nejednakost pred zakonom. 

Neiskorišeni  Božiji darovi dati Arapskom svijetu. 

Ako bi sastavili spisak od 30 najsiromašnijih zemalja, većina njih bi bila iz podsaharskog dijela Afrike. Bilo bi tu zemalja poput Afganistana, Nepala, Haitija, ali  i one bi imale neke zajedničke karakteristike sa afričkim zemljama.  Ako bi vratili taj spisak unazad 50 godina otprilike bi to bilo sve isto. Iste zemlje, iz istih regiona. Ukupna slika se ne bi mijenjala.  Slična situacija je i sa 30 najbogatiji zemalja. Tu bi bile zemlje Zapadne Evrope počevši od Velike Britanije pa sve do njihovih bivših kolonija poput Kanade, Australije i Novog Zelanda. I ako bi se i sa najbogatijim zemljama vratili u prošlost 50 do 100 godina slika bi bila ista.

Izuzetci postoje pa bi tako danas u razvijene zemlje spadale i Saudijska Arabija i Katar. Ono što je interesantno za zemlje poput ove dvije koje se nalaze na Bliskom Istoku jeste da bi one bile u rangu siromašnih zemalja, ako bi se njihovm BDP-u oduzeli prihodi od nafte. Zemlje  Bliskog istoka koje ne posjeduju veće količine nafte, po pravilu, spadaju u skupinu siromašnih zemalja. Ako znamo da je nafta neobnovljivi izvor energija, pa samim time i finansiranja pitanje je gdje će se ove zemlje nalaziti nakon iscrpljivanja svih nalazišta  ako na vrijeme ne krenu u promjene svojih političkih i ekonomskih institucija.

U zemljama Bliskog istoka Islam je naraširenija religija. Ta tromeđa Azije, Afrike i Evrope je oduvijek bila poprište različitih nemira i sukoba. Nesporna je njihova uloga širenja kulture i znanja prema Evropi i Jugoistočnoj Aziji. Danas su na repu svijeta, osim par njih koje svoj prosperiti kupuju neobnovljivim izvorom         energije-naftom. Možda te Zemlje nisu imale dovoljno vremena da osiguraju mir koji bi donio razvijanje društva  i političkog razmišljanja drugačijeg od ovog današnjeg? Iz ove konstatacije treba izuzeti Saudijsku Arabiju koja na svojim prostorima nije odavno imala nikakvih ratnih dejstava, ali te zasluge većinom treba pripisati „miroljubivoj i izuzujućoj“ politici Zapada prema njima, isključivo zbog naftnih nalazišta koji je hrani velikim količinama oružja.

 Zemlje kao ove bi trebali posmatrati kao zemlje koje su doživjele uspjeh kroz autoritativne režime.  Uspjeh je neosporan, ali je njegov bljesak kratak. Nafta kao „crno zlato“ može biti i teret ako ne znate da upravljate sa onim što dolazi uz nju. Na kraju je i ona jedna vrsta režima koji vas zarovljava na skroz suprotan način pravim režimima. Prosto vas uljuljuškava u zlato, luksuz i komfor i vješto igra ulogu glavnog osigurača kojem se ne može pogovoriti, a onda jednog dana nestane kao što se i pojavila. 

Glasno NE napretku 

Ekonomske institucije također  mogu da budu ekstraktivne ili inkluzivne. Njihova vrsta je većinom uslovljena vrstom političih institucija koje vladaju te su u proporcionalnoim odnosu. To znači da izbor političkih institucija ima  ključnu logu u našim nastojanjima da dokučimo razlike za uspješnost i neuspješnost. Kroz historiju određeni geografski prostori su bili dijelovi različitih država. Svaka nova vlast za sebe obično kaže da je bolja od prethodne. Ipak, vodeći se logikom, zar ne bi bilo bolje za svakog diktatora da što više omogući napredak i razvoj vlastite države? Sa time bi se i njegovo bogatsvo povećavalo. Odgovor je NEGATIVAN.  Ekonomske institucije koje daju podsticaj privrednom rastu istovremeno nude drugačiji razvoj  dohotka moći koji ne bi bio povoljan za vladajuće elite ili diktatore. Oni su sami svjesni da ukoliko dopuste da inkluzivne ekonomske institucije krenu da daju podsticaj nekom ko ne spada u njihove krugove, može doći do stvaranja nekih novih političkih struja koje imaju ekonomsku moć da ih ugroze.

U ovakvim slučajevima napredak je moguć jedino revolucijom ili dugotrajnom borbom kojoj uspjeh nikad nije zagarantovan. Te elite većinom drže sve dijelove vlasti i institucija koje su potrepne za bilo kakve promjene. 

Samoubistvo Osmanskog carsta: pronalazak štamparije 

U njemačkom gradu Majncu, 1445. godine Johan Gutenberg je izumio štamparsku presu. Bez te inovacije masovno opismenjavanje ne bi bilo moguće. Značaj štamparske prese brzo je prepoznata u Zapadnoj Evropi. Međutim Osmansko carstvo, tačnije sultan Bajazit II je izdao edikt kojim se muslimanima izričito zabranjuje upotreba štampanih knjiga na arapskom jeziku. Razlog za ovako nešto se može pronaći u strahu od gubljenja uticaja nad ulemom koju su sultani posjedovali. Kanije je štampanje odobreno, ali je išlo jako sporo zbog rigoroznih mjera nadgledanja koje su propisane od strane vlasti. Taj zaostatak od oko 300 godina za Zapadnom Evropom je bio glavni uzročnik propasti Osmanskog carstva. Uočljivo je da su ekstraktivne osmanlijske političke institucije uvidjele mogućnosti širenja knjiga, koje su širile ideje. Neke od tih ideja su mogle biti vezane i za nove načine ostvarivanja privrednog rasta koji bi bio u suprotnosti sa tada postojećim političkim i društvenim uređenjem. Vođe osmanlijskog političkog i religijskog života su samo na kratko produžili svoju agoniju vladavine zabranom štampanja. 

Kako dobiti na lutriji u Zimbabveu? 

U januara 2000. u glavnoom gradu Zimbabeva, Harareuu organizovana je nacionalna lutrija pod pokrićem Zimbanke-koja je bila pod djelomičnom vlašću države. Pravo učešća su ostvarivali svi oni koji su na svojim računima imali pet ili više hiljada zimbabvejskih dolara. Ništa tu ne bi bilo čudno da dobitnik lutrije od 100 000 zimbabvejskih dolara nije bio predsjednik Zimbabvea Robert Mugabe. Banka Zimbank je tvrdila da je izvlačenje dobitnika bilo sasvim legitimno. Neki bi to možda nazvali korupcijom, ali je to samo jasan pokazatelj koliki je uticaj zapravo imao Mugabe, upravo preko svojih ekstraktivnih političkih i ekonomskih institucija. 

Zašto narodi propadaju?

Narodi ekonomski ne napreduju zbog ekstraktivnih institucija. Takve institucije održavanju siromaštvo i sprečavaju da zemlja krene putem razvoja. To je slučaj sa zemljama Afrike i Latinske Amerike, kao i sa zemljama Centrallne Azije i Bliskog isteka. Te zemlje imaju različite kulture, nacije i vjere. Bile su kolonizirane od strane različitih zemalja. Klimatski uslovi su im potpuno različiti. Jedini zajednički sadržilac koje ove zemlje posjeduje jesu upravo političke i ekonomske institucije koje ne dozvoljavaju velikoj većini da ostvari svoje želje i poslovne planove. Te institucije su omogućile i omogućavaju vladajućim elitama da opstanu na vlasti. Za bilo kakav napredak u toj pat-poziciji revolucija je jedino rješenje. Ona da bi bila uspješna mora biti podržana od strane većine. Ukoliko ta podrđka izostane neminovno je gušenje i propast prilika za neke buduđe revolucije. 

Javna tajna Kineskog uspona.

Godine 1949. godine pod rukovodstvom Mao Ce Tunga Komunistička partija je porazila nacionaliste. Političke i ekonomske institucije koje su nastale nakon toga su bile jako ekstraktivne. Od tog vremena Kina je postala jednopartijska država. Jednim potezom ukinuto je privatno vlasništvo, a zemljoposljednike za koje je smatrao da su protivnici režima je pogubio. Novac i plate su zamjenjene bonovima koji su se mogli mijenjati za robu. Poslije su uvedeni i unutrašnji pasoši čime je onemogućeno kretanje bez posebnih dozvola. Ovi potezi su bili isključivo radi ostvarivanja što veće političke i ekonomske kontrole.  Na isti način nazionalizovana je i cjelokupna industrija. Planovi razvoja ogledali su se kroz „petogodišnje planove“ po uzoru na one iz Sovjetskog saveza. Mao je 1958. godine pokrenuo pokušaj industrijalizacije pod nazivom  „Veliki skok naprijed“, gdje je plan bio da za godinu dana, zahvaljujući malim kućnim topionicama, proizvodnja čelika udvostruči. Jedini problem je bio što nije bilo načina da se ti  njegovi planovi ostvare. Radi postizanja zadatih ciljeva sakupljan je stari metal, gdje su ljudi topili šerpe i poljoprivredne alatke, a sve u cilju da zadovolje Maove planove. Ipak takve odluke su dovele do velike gladi seoskog stanovništva koje je ostalo bez alatki za poljoprivrednu proizvodnju, a oni što su imali hranu nisu imali u čemu da je kuhaju. Rezultat je bio 20-40 miliona mrtvih.

Ipak, iz takvog niza loših političkih odluka izrodio se i preporod jednog od visokih funkcionera, Deng Sjaopinga, koji je uvidio pogubnost takve politike. On je počeo ukazivati na Maove loše odluke razvoja industrije i na kraju i sam bio zatvoren. Kasnije je rehabilitovan i bio je jedan od zaslužnijih za početak uvođenja inkluzivnih ekonomskih institucija

Sljedeći Maov ambis je bila „Kulturna revolucija“ kojom se borio portiv svega što nije išlo u direktnu korist njegovog režima. Širom zemlje su osnovane jedinice „Crvene garde“ oformljene od mahom mladih generacije koje su korištenje za likvidiranje protivnika režima. Ovakav način obračuna sa neistomišljenicima je imao za rezultat dugogodišnji manjak obrazovanog kadra u Kini.

Do preporoda Kine došlo je kada je načinjen značajan korak od jedne, do tada, najekstraktivnije skupine ekonomskih institucija ka inkluzivnim. Tržišni podsticaji i strana ulaganja usmjerili su Kinu putem brzog privrednog razvoja. Međutim do ovog preokreta došlo je u vremenu kada su na vlasti bile ekstraktivne institucije što je od posebnog značaja jer je istinski dokaz pobjede inkluzivnih institucija. Bitno je istaći da su radikalne promjene samo došle u ekonomskim institucijama, dok su političke ostale iste. Maovi protivnici poput Deng Sjaopinga, nisu željeli smjenu komunističke vlasti jer su i sami došli na vlast uz pomoć komunističke revolucije. Ipak oni su zastupali mišljenje da se značajan privredni rast može ostvariti i bez ugrožavanje sopstvene političke moći.

Prema mišljenju autora, problem kod rasta pod ekstraktivnim političkim situacijama ne može da donese rast jer vrlo lako takav rast gubi početnički polet kojeg u kapitalizmu ima i na pretek.

Iz svega se može izvesti zaključak da je kineski rast neosporan. Međutim, Kina je pod Maovom vladavinom na ekonomskom polju bila toliko loša, da danas i najmanje slobode donose ogromne promjene. Danas su u Kini na snazi zakoni koji privatno vlasništvo toliko definišu na nejasan način, da je bolje nemati, nego imati. Pogotovo ako iza vas ne stoji komunistička partija.

Novinar Richard McGregor je izvještavao da na direktorskom stolu svake od najvećih državanih kompanija u Kini stoji crveni telefon. Preko njega partija saopštava naređenja šta kompanija treba da učini, gdje da investira i koji su joj ciljevi.

Da bi sve  bilo jasnije potrebno je napomenuti da je ovaj kineski rast zasnovan na prihvatanju postojećih tehnologija i dinamičnim investicijama sa vrlo malo kreativne destrukcije koje i ako ima, pod kontrolom je države. Srž napretka je slobodno tržište, a ono se dobija poticanjem na kreativnu destrukciju čega u Kini jedino nema.

Mnogi su vjerovali da će privredni rast dovesti do veće demokratizacije i pluralizma na ostalim poljima. Međutim, jačina uticaja komunističke partije na medije koji su trebali da budu osnov takvih promjena je pokazala da je to za sada nemoguće. Sami mediji su podpali pod jedan vid samocenzure u kojem, radi vlastitog opstanka, ne smiju da izvještavaju protiv vlasti. Takav vid cenzure potiče i selektivno sprečavanje pojedinačnog pristupa informacijama na internetu.

Do zaustavljanja kineskog rasta će najvjerovatnije doći kada Kina postane zemlja sa srednjim dohotkom. Kineska politička elita će se još dugo održati na vlasti, ali će stope rasta nestati. Mnogo toga će zavisiti od prošlosti ekonomskih i političkih institucija, ali i od nepredvidivog toka historije. 

Gdje je u svemu ovome BiH? 

Da bi krenuli od bilo kakve analize stanja u našoj državi, bar što se tiče ekonomskih i političkih institucija, bitno je dati neku okvirnu sliku istog.

Bosna i Hercegovina je država čije je političko uređenje, kao i ustav, nastalo iz mirovnog sporazuma. Sporazumom je prekinuta agresija koja je, da bi sve bilo još komplikovanije, bila prelaz između socijalističkog i demokratsko-kapitalističkog uređenja. Agresija je bila jedan od odgovora na izlazak RBiH iz visoko centralizovane Jugoslavije, te se i to može posmatrati kao dodatni otežavajući faktor jer su politički potezi prostorora u današnjim granicama BiH bili uslovljeni onima iz Beograda.

Političko uređenje nastalo Dejtonskim mirovnim sporazumom je trebalo biti prelaznog karaktera sa vrlo kratkim rokom trajanja. Nažalost, to je produženo na dvadeset i pet godina. Njegove izmjene su uslovljenje koncenzusom tri konstitutivna naroda koji je skoro pa nemoguć.

U ovakavom političkom okruženju, ni ekonomske, ni političke institucije ne mogu se jasno definisati. Na papiru one spadaju u inkluzivne, ali zarobljene silnim nižim i višim nivoima birokratije čije slaganje je potrebno, za bilo kakve dozvole, izmjene ili promjene, na terenu spadaju u poseban vid ekstraktivnih.

Promjene, u ekonomskim institucijama, su moguće i ima pomaka, ali su pod jakim uticajem stranačkih političkih igara gdje se na prvo mjesto stavljaju stranački interesi ispred narodnih. Te promjene treba da idu u pravcu poticanja privatnog sektora i snižavanje nameta prema državi kako bi se stvorila atmosfera pozitiveta. Sljedeći korak jeste reforma obrazovanja koja je u našoj zemlji sve, samo ne pripremanje kadra za tržište rada. Obrazovanje bi trebalo urediti po ugledu na evropski način ranog opredjeljnja sa jakim pogledom na važnost državnog i nacionalnog identiteta.

Početak ovakvih, neupitno potrebnih promjena, može da krenu iz samih institucija, a da nakon dobijanja potrebnog početnog zamaha bude podržan i od strane političkih dijelova društva među kojima još sigurno ima snaga  koje žele prosperitet.

Političke institucije u BiH se direktno vežu za stranačke institucije i to je najveći problem bh. politike . Predstavljanje politike na sarkastično-negativan način ne može donijeti ništa dobro. Ona treba da ostane uzvišena dužnost i čast služenja narodu. Za a vraćanje tih vrijednosti potrebno je imati istinite i korektne medije koji će kritikovati, a neće širiti defetizam i koji će izvještavati istinitno zbog istine, a ne zbog interesa. Nekorektno je cjelokupnu situaciju svaljivati na ramena domaćih političara, bez obzira na sve njihove gafove i propuste. Politički opstanak i način izgleda države BiH u budućnosti u mnogo čemu zavisi i od vanjskih faktora, prvenstveno mislim na velike svjetske sile, koje su najviše doprinijele stvaranju statusa quo. Rješavanje pitanja ustava i nastavka puta BiH prema zemljama Evrope i Evropske unije, koji je zaustavljen 1992. godine, a koji je jedan od glavnih kočničara potpunoj demokratizaciji napretku treba da bude glavno pitanje naših političkih institucija iz razloga jer je BiH skoro pa ostvarila svoj maksimum u ovakvom uređenju. 

Institucija-prva stepenica uspješnog društva. 

Autori su na čitaocu zanimljiv način pokušali da predstave genijalnu jednostavnost. Njiihovo razmatranje se kroz cijelu knjigu usmjerilo na ograničavanje monopolske moći i ekstraktivnih institucija. Primjeri su potkrpljivalji činjenice da zemlje koje svoje bogatstvo temelje na običnom iskorištavanju prirodnih resursa sa jakim ekstraktivnim institucijama nemaju svijetlu budućnost. Isto tako ni one koje imaju vojnu moć nisu mogle da opstanu zbog istih vrsta institucija.

Zaključak bi bio da u vrhu slobode mora biti čovjek sa vlastitim trudom i zalagnjem uz ograničenje na posjedovanje monopola i njegovo iskorištavanje za dobijanje političke moći. Ta sloboda treba da se ogleda u slobodi pristupa tržištu gdje bi cilj bila potpuna sloboda djelovanja i rada. Institucije bi imale ulogu kontrolera pravila igre u domenu eventualnog pokušaja ostvarivanja negativnog uticaja putem monopola. Ovakav vid zahtijeva potpunu depolitizaciju ekonomskih institucija i okretanje prema osnovim i najstarijim pravilima trgovine.

Ovaj put razvoja društva da bi bi održiv, po mom skromnom mišljenu, treba da bude minimalno regionalnog karaktera jer mora da prati i osnovne ljudske vrijednosti jer bez njih, ovo gore napisano, nije moguće.

  

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.