“Sve su to gluposti. Ne smatram se psihički bolesnim, nije mi potrebna psihoterapija. Za mene je jedini lijek metak u čelo”, rekao je Mlađan tokom jednog od rijetkih psihijatrijskih vještačenja na koje je pristao.
Piše: MAJA RADEVIĆ/SB
Početkom 1998. godine javnost u Hrvatskoj potresao je niz bezumnih, hladnokrvnih ubistava. U januaru te godine u Petrinji, dok je sjedila na stepenicama ispred svoje škole, sa tri hica u potiljak pogođena je i ubijena 16-godišnja Elizabeta Šubić. Mjesec dana kasnije, na sličan način likvidiran je 61-godišnji penzioner Petar Jančić iz sisačkog naselja Željezara – ubica mu je ispalio nekoliko hitaca u leđa.
Istražitelji su bili zbunjeni nakon što su otkrili da se čahure od metaka pronađene u dva odvojena slučaja poklapaju – ništa nije povezivalo nesretnu 16-godišnjakinju iz Petrinje i umirovljenika iz Siska, niti se mogao dokučiti bilo kakav motiv koji bi stajao iza ovih zločina. Ubrzo su, međutim, dobili informacije o mogućem počinitelju – Srđan Mlađan, samozatajni mladić iz Petrinje, vršnjak ubijene Elizabete koji je tih dana otkriven u pljački Sisačke banke bio je, pokazat će se, osoba za kojom su danima tragali… Kada je priznao ubistva, pitali su ga zašto je to uradio. Odgovorio je da je želio saznati kakav je to osjećaj kada nekome oduzmeš život - baš poput njegovih idola, likova iz filma „Rođeni ubojice“ koji je iz lokalne videoteke posudio i pregledao više od 40 puta.
S obzirom da je u to vrijeme još bio maloljetan, Mlađan je za ova dva ubistva osuđen na samo 12 godina zatvora. Iza rešetaka se pokazao kao izuzetno “primjeran zatvorenik” – godinama je odgovorno izvršavao sve radne zadatke koji su mu povjereni i nikada nije upadao ni u kakve probleme, stoga mu je uprava zatvora odlučila omogućiti da povremeno izađe tokom vikenda. Na jednom od tih vikend-dopusta, 16. februara 2002., Mlađan je opljačkao banku, ubio jednog policajca i za taoce uzeo tročlanu porodicu. Talačka kriza okončana je nakon nekoliko dramatičnih sati (srećom, bez novih žrtava), a ubica je potom vraćen u zatvor i osuđen na još 15 godina.
U proteklih dvadesetak godina puno se monstruoznih zločina izdešavalo i priča o jednom od najokrutnijih višestrukih ubica sa ovih prostora vjerovatno bi ostala manje-više zaboravljena da je ovih dana nije ponovno aktualizirao novinar Andrija Jarak u svom sjajnom dokumentarnom serijalu “Dosje Jarak”, podsjetivši javnost na jednu užasavajuću činjenicu: Srđan Mlađan na slobodu bi trebao izaći 2027. godine. A dok je još iza rešetaka u Lepoglavi, u nizu jezivih pisama otkrio je svoju namjeru da se nakon izlaska na slobodu osveti svima onima koji su mu, po njegovom mišljenju, učinili neku nepravdu.
“Sve su to gluposti. Ne smatram se psihički bolesnim, nije mi potrebna psihoterapija. Za mene je jedini lijek metak u čelo”, rekao je Mlađan tokom jednog od rijetkih psihijatrijskih vještačenja na koje je pristao.
Prošle sedmice pred Višim sudom u Beogradu okončano je suđenje Vladimiru i Miljani Kecmanović, roditeljima maloljetnog Koste Kecmanovića (14) koji je u maju 2023. počinio masakr u osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar". Vladimir Kecmanović osuđen je na 14 godina i šest mjeseci zatvora zbog krivičnih djela izazivanja opće opasnosti i zanemarivanja djeteta. Prema optužnici, oružje u njegovom vlasništvu nije bilo adekvatno osigurano, što je omogućilo dječaku da ga upotrijebi za počinjenje masovnog ubistva u kojem je život izgubilo devet učenika i radnik obezbjeđenja. Miljana Kecmanović osuđena je na tri godine zatvora, uključujući i novčanu kaznu od 500.000 dinara. Tereti se za nezakonito držanje oružja s obzirom na to da je njen biološki trag pronađen na jednoj od čahura, te za zanemarivanje i zapuštanje djeteta. Tokom suđenja moglo se čuti da je otac Vladimir, pored toga što je svog sina redovno vodio u streljanu da vježba pucanje, Kostu često (u šali?) nazivao “psihopatom”. Očeve riječi nesumnjivo su ostavile dubok uticaj na tinejdžera koji je neposredno nakon što je počinio masakr, kada su ga šokirani policajci vozeći ga u marici pitali zašto je to uradio, mirno odgovorio: “Zato što sam psihopata”.
Od dana kada je počinio ubistva do danas, Kosta Kecmanović nalazi se na Klinici za neurologiju i psihijatriju za djecu i omladinu u Beogradu pod strogim policijskim i ljekarskim nadzorom. U vrijeme masakra nije još imao navršenih 14 godina i po srbijanskom Zakonu o maloljetnim učiniocima krivičnog djela, ne može krivično odgovarati za svoje zločine. Takve okolnosti vlastima u Srbiji nimalo ne idu na ruku – s jedne strane, svjesni su da maloljetnog ubicu ne mogu zauvijek držati u psihijatrijskoj bolnici, a na drugoj strani, njegovo eventualno puštanje na slobodu bi bez sumnje izazvalo ogroman bijes i revolt porodica žrtava i građana Srbije, što samo još može dodatno urušiti sve manju naklonost javnosti prema predsjedniku Aleksandru Vučiću i njegovoj Vladi, koji se ovih dana “bore” sa masovnim protestima studenata širom Srbije.
Gostujući na Televiziji Pink prije dva dana, Vučić je izjavio da su nakon tragedije u Ribnikaru “strane službe” od njega tražile da im preda maloljetnog ubicu.
"To u Ribnikaru je izazvalo veliku pažnju stranaca i po pitanju odnosa prema ubici monstrumu. Ja sam bio prisutan, u mom kabinetu su dan posle toga tražili da im damo maloletnog Kostu Kecmanovića: “Pošto vi nećete moći da ga kaznite jer je mlađe maloletno lice, ne možete ni da ga čuvate, a to dete mora da ima život takav i takav, prepustite ga nama”, i tako dalje… Ja sam to odbio, odbio sam razgovor na tu temu zato što znam kakva bi to nepravda bila prema roditeljima, prema porodicama ubijenih. Direktno predstavnik jedne strane zemlje i strane službe je to tražio od nas", izjavio je Vučić, napominjući da su se "čudne stvari dešavale oko tragedije u Ribnikaru".
Zbog čega bi se uopće neke “strane službe” zanimale za maloljetnog ubicu iz Srbije i po kojim bi to pravnim normama Kosta Kecmanović, kao državljanin Srbije koji je zločin počinio u Srbiji mogao biti izručen nekoj stranoj zemlji, Vučić nije objasnio. No, ova njegova izjava očekivano je izazvala niz reakcija. Predsjednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović rekao je za Danas da Vučićeva opsjednutost sigurnosnim službama postaje zabrinjavajuća.
- Jasno je da je od njih napravio osobnu pretorijansku gardu čiji je zadatak odbrana vlasti, a ne zaštita nacionalne sigurnosti – kaže Grbović.
Svaki ozbiljniji bezbjednosni izazov za srbijanske službe je nedostižni izazov, smatra Grbović, ali zato odlično znaju kako da „progone političke protivnike i ugrožavaju im bezbjednost i privatnost“.
-Posebno je opasna mitologizacija službi jer se na taj način razvijaju opasne teorije zavjere, baš poput te na koju i predsjednik države suptilno ukazuje i izriče insinuacije koje su opasne i vrlo štetne - ističe.
Ako bi neka druga država ili služba sigurnosti zaista uputila zahtjev za izručenje Koste Kecmanovića, ne postoji pravna procedura koja bi to podržala, objašnjava odvjetnik Vladimir Terzić.
- Mislim da se ovdje radi o svjesnom zamagljivanju činjenica, koje je sud kasnije i utvrdio, a to je da postoji odgovornost države u omogućavanju držanja oružja psihički labilnim osobama - dodaje Terzić.
Slučaj Ribnikar, kao i ubistva koja je počinio u to vrijeme maloljetni Srđan Mlađan u Hrvatskoj, te nedavno ubistvo i ranjavanje policajaca u Bosanskoj Krupi za koje je odgovoran 15-godišnjak, pokrenuli su opravdane debate u regiji treba li pooštriti krivične sankcije, odnosno sniziti dobnu granicu po kojoj maloljetne osobe mogu krivično odgovarati i može im se suditi kao punoljetnima. Pravni eksperti imaju različita mišljenja o ovoj temi, ali jasno je da ovakvi slučajevi povlače za sobom i pitanje odgovornosti države i sistema prevencije posebno kada su u pitanju djela terorizma, ali i općenito nasilje i teški zločini iza kojih stoje maloljetnici. Međutim, podjednako je važno i kako će „sistem“ postupiti onda kada su se zločini već dogodili. Nadležni policijski i pravosudni organi u sva tri pomenuta slučaja u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini po tom pitanju nisu se baš pokazali u pozitivnom svjetlu. U Hrvatskoj, njihov nemar omogućio je Srđanu Mlađanu da počini još jedno ubistvo nakon što je već osuđen; u Srbiji, dio javnosti smatra da su zatvorske kazne roditeljima Koste Kecmanovića, posebno majci Miljani, neopravdano prestroge, te da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je majka zanemarivala dijete. U BiH, istražni organi ni dva mjeseca nakon napada na policijsku stanicu u Bosanskoj Krupi nisu utvrdili ko tačno stoji iza radikalizacije 15-godišnjaka koji je u poruci napisao da je njegov teroristički čin, između ostalog, osveta za „ubijanje nevinih muslimana i ubistvo Jusufa Barčića” (neformalnog vođe selefijskog pokreta u Bosni i Hercegovini koji je umro 2007. nakon ozljeda zadobijenih u saobraćajnoj nesreći). Sedam osoba koje su uhapšene nakon ovog napada, uključujući i vjeroučitelje dječaka za koje je sumnjalo da su ga radikalizirali, ubrzo su pušteni na slobodu, a Sud BiH odredio im je kućni pritvor i mjere zabrane. Što se tiče samog ubice, Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona prije dvije sedmice uputilo je Općinskom sudu u Bosanskoj Krupi prijedlog za njegovo upućivanje u odgojno-popravni dom, a nakon toga i za produženje mjere pritvora.
U svim ovim slučajevima evidentno je da su maloljetne ubice zločine počinili pod različitim vanjskim utjecajima, što nedvosmisleno ukazuje na propuste u odgoju i sistemu vrijednosti koje djeca usvajaju. Vučićev pokušaj dodvoravanja javnosti i stavljanja sebe u ulogu zaštitnika interesa porodica žrtava suludom pričom o upletenosti “stranih službi” u slučaj Ribnikar u tom smislu ne samo da je bio potpuno bespotreban, već predstavlja ogledni primjer političke psihopatije, nedostatka bilo kakve iskrene empatije prema tim porodicama na koje se pozvao, kao i izostanka namjere da transformira srbijansko društvo i pokaže barem minimum političke i građanske odgovornosti za tragedije u Beogradu i Novom Sadu. U svom očajničkom pokušaju održavanja na vlasti, predsjednik Srbije je i ovom izjavom jasno dao do znanja da je spreman na apsolutno sve, pa čak i ako to uključuje serviranje javnosti suludih teorija zavjere putem iste one televizije čije su gašenje građani Srbije masovno zahtijevali poslije tragedije u Ribnikaru. Pitanje budućnosti Koste Kecmanovića za Vučića je samo još jedan teret kojeg se nekako mora riješiti, i to što prije, posebno jer je suđenje roditeljima dječaka završeno i fokus javnosti će se sada neminovno prebaciti na sudbinu dječaka-ubice.
