Dvije stvari objašnjavaju ovu promjenu tona: oslabljeni status Irana i rastući strah Zaljeva od potpunog haosa.
Kada su Iran posljednji put potresli protesti širom zemlje, 2022. godine, arapski svijet bio je prikovan za ekrane. Islamska Republika je decenijama gradila mrežu moćnih saveznika koji su dominirali regijom, pa su se mnogi Arapi pitali da li bi mogućnost promjene režima u Teheranu mogla ponuditi šansu da se iranski jaram zbaci i u njihovim vlastitim zemljama.
Panarapski mediji, često finansirani od zaljevskih monarhija, tada su poticali proteste simpatičnim, cjelodnevnim izvještavanjem. Arapski diplomati su u javnosti šutjeli, ali su u privatnim krugovima zvučali euforično. U jednom trenutku, Hossein Salami, tadašnji komandant Iranske revolucionarne garde (IRGC), optužio je medije pod saudijskim patronatom za poticanje nemira i zaprijetio Kraljevini da obuzda svoje izvještavanje. „U suprotnom ćete platiti cijenu“, upozorio je tada.
Zastrašujuća tišina
Današnji protesti u Iranu (januar 2026., op. a.) predstavljaju možda i veću prijetnju režimu od onih iz 2022. godine – ipak, reakcija arapskog svijeta iznenađujuće je tiha. Večernje vijesti ovog mjeseca rutinski počinju drugim temama, a ne Iranom. Mnogi zvaničnici zvuče nervozno kada komentarišu situaciju, ako uopće išta i kažu.
Dvije stvari objašnjavaju ovu promjenu tona: oslabljeni status Irana i rastući strah Zaljeva od potpunog haosa.
Izraelski ratovi koji su uslijedili nakon masakra 7. oktobra 2023. uništili su iransku mrežu posrednika (proxyja). Hezbollah, nekada moćni saveznik u Libanu, teško je oslabljen i još uvijek se suočava s gotovo svakodnevnim izraelskim zračnim napadima. Prouranski režim Bashara al-Asada u Siriji više ne postoji. Sam Iran se još oporavlja od 12 dana izraelskog i američkog bombardovanja u junu. Što se tiče generala Salamija, on više ne prijeti – ubijen je u izraelskom zračnom napadu na početku tog rata.
Sve to čini sudbinu Islamske Republike manje hitnom temom za susjede. Sirijci možda osjećaju zluradost zbog njenih nevolja, ali više ne žive u strahu od njenih milicija. Kada je Abbas Araghchi, iranski ministar vanjskih poslova, odletio u Bejrut u oktobru 2024., na vrhuncu rata Izraela s Hezbollahom, mnogi Libanci su njegov posjet doživjeli kao iritantan znak podrške miliciji tokom rata kojem su se protivili. Njegova posljednja posjeta, 8. januara ove godine, izazvala je više podsmijeha nego ljutnje.
U trenutku kada su Iranci bili na ulicama protestujući zbog propale ekonomske politike njegove vlade, činilo se da Araghchi nema sluha za realnost – poveo je ekonomsku delegaciju kako bi razgovarali o mizernim trgovinskim vezama. Također je našao vremena da potpisuje primjerke svoje nove knjige „Moć pregovaranja“ – ironičan naslov, s obzirom na to da je njegov neuspjeli pokušaj pregovora s Amerikom prošle godine završio tako što je eskadrila bombardera B-2 digla u zrak postrojenje za obogaćivanje urana u Fordowu.
Iran kao drugorazredna sila
U nedavnom intervjuu za The Economist, izraelski premijer Benjamin Netanyahu opisao je Iran kao zemlju koja je „degradirana u drugorazrednu silu“, procjenu koju sada dijele mnogi arapski zvaničnici. Najveće priče u arapskom svijetu u protekle dvije sedmice bile su razmirice između Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata te sukobi centralne vlade i kurdske milicije na sjeveru Sirije. Nijedna od njih nije uključivala Iran.
Ipak, iako Iran više nije regionalni kolos, nije ni potpuno nemoćan. To je još jedan razlog za suzdržanu reakciju arapskih zaljevskih država. Drugi put u sedam mjeseci, tamošnji zvaničnici nervozno posmatraju hoće li Amerika napasti Iran. Donald Trump zaprijetio je djelovanjem ako režim bude ubijao demonstrante; a režim je već ubio stotine. Očekuje se da će se 13. januara američki predsjednik sastati sa savjetnicima i razmotriti opcije koje se kreću od vojnih udara do kibernetičkih napada i strožih ekonomskih sankcija. Trump je pozvao Irance da nastave protestovati i „preuzmu“ institucije, obećavajući da „pomoć stiže“.
Iako je Izrael tokom rata u junu oštetio iranski arsenal balističkih projektila dugog dometa, režim još uvijek ima hiljade projektila kratkog dometa sposobnih da pogode ciljeve širom Zaljeva. Nakon što je Amerika bombardovala iranska nuklearna postrojenja, režim je ispalio rafal projektila na zračnu bazu Al-Udeid u Kataru, gdje se nalazi regionalno sjedište američke Centralne komande. Udar je bio uglavnom simboličan: Iran je unaprijed upozorio Ameriku i Katar, a svi projektili osim jednog su presretnuti.
Strah od onoga što dolazi
Iranski zvaničnici upozorili su svoje zaljevske kolege da će proširiti ciljeve ako budu ponovo napadnuti – možda uključujući Bahrein, dom američke Pete flote. Takve prijetnje mogu biti blef. Iranski napad koji bi prouzrokovao stvarnu štetu u Zaljevu vjerovatno bi izazvao snažan američki odgovor. S druge strane, ako bi Islamska Republika osjetila egzistencijalnu prijetnju zbog kombinacije domaćih protesta i stranih napada, mogla bi se odlučiti na rizičan potez. U svakom slučaju, vladari Zaljeva nemaju želju provjeravati blefira li Teheran.
Također ih brine ono što dolazi poslije. Veći dio ovog stoljeća proveli su suočeni s posljedicama kolapsa države u Iraku, nakon invazije predvođene Amerikom, a zatim i u Siriji tokom dugog građanskog rata. Nemiri u tim zemljama poslali su sve – od džihadista do amfetamina – prema Jordanu i Zaljevu. Saudijci se dodatno moraju nositi s građanskim ratom u susjednom Jemenu, kao i s još jednim sukobom preko Crvenog mora u Sudanu.
Posljednje što žele jeste kolaps države u Iranu, zemlji od 92 miliona ljudi koja se nalazi svega 200 kilometara preko vode. Izbjeglice su jedna briga. Oružje je druga: fragmentirani Iran mogao bi izgubiti kontrolu nad svojim arsenalom projektila i dronova, a da se ne govori o hiljadama kilograma urana čiji je trag izgubljen nakon rata.
Između arapskih režima i Islamske Republike nema ljubavi. Arapski lideri bi pozdravili novu iransku vladu koja bi bila spremna ograničiti svoj nuklearni program i podršku arapskim milicijama. Međutim, nakon dvije godine regionalnog rata, mnoge bliskoistočne vlade sada strahuju da će nemiri u Iranu donijeti više, a ne manje haosa.
