"Pojednostavljeno, gledajući odnos prosječne plate i cijena roba široke potrošnje, mi smo 7 puta siromašniji od Njemaca. A zašto?"
Ekonomistica Adisa Omerbegović Arapović objavila je alarmantne podatke o ekonomskoj situaciji Bosanaca i Hercegovaca.
Njen Facebook post prenosimo u cjelosti:
"Standard koji se topi kao puter - "devalvacija novca" ili neko nas sabotira?!
Najskuplja riječ u ovoj godini biće inflacija. Inflacija će nekome donijeti bogatstvo. Nekoga će osiromašiti. Nekome će uzeti lagodan život, a neko će zbog inflacije izgubiti vlast.
Davno smo naučili kurs - jedan euro vrijedi 1,95 KM. Godinama slušamo da je kurs stabilan, da Centralna banka ne štampa novac proizvoljno i da marka ne može oslabiti. Međutim, svi itekako primjetimo koliko je marka „pala“. Na kursnoj listi nema promjene, ali u prodavnici i u novčaniku itekako ima. Tek nedavno, za dvije marke se moglo kupiti dva hljeba ili dva litra mlijeka. Danas, iste te dvije marke jedva da kupe jedan hljeb ili jedan litar mlijeka. Tek nedavno za 10 maraka mogla se kupiti kila putera ili 5 litara goriva, danas ni pola kile putera, ni 3 litre dizel goriva. Imamo isti novac, a duplo manje u ruci.
Statistika to potvrđuje na drugi način. Prosječna neto plata u BiH krajem 2025. iznosila je oko 1.660 KM. Na papiru, to je značajno više nego prije pet ili deset godina. Ali, cijene hrane i drugih osnovnih troškova rasle su mnogo brže od plata, pa je realna kupovna moć prosječne plate osjetno niža. Ista plata kupuje manje hrane, manje goriva, manje normalnog života. Cijene hrane su od 2015. porasle za 61%, transporta za 22%, energije i stanovanja za 45%. (Agencija za statistiku BiH).
Puter u Njemačkoj ili Poljskoj dvostruko je jeftniji nego u BiH, bez obzira da li ovdje kupujete uvozni ili puter naših proizvođača. Izgleda da imamo dva vrlo ozbiljna poremećaja u našoj ekonomiji – skrivenu devalvaciju novca i neopravdano visoke cijene robe široke potrošnje.
Devalvacija se ovdje ne pojavljuje kao pad kursa marke prema euru, nego kao pad kupovne moći marke prema hljebu, mlijeku, puteru ili dizelu. Neuređeno tržište i slabljenje ekonomske aktivnosti proizvode tu strašnu pojavu o kojoj se ne govori – devalvaciju novca.
Poređenje s Njemačkom ovdje postaje neugodno. Podaci za 2025. i 2026. govore da prosječna neto plata u Njemačkoj iznosi oko 2.700 eura ili 5.300 KM. Istovremeno, prosječna neto plata u BiH iznosi oko 1.660 KM, odnosno oko 840 eura.
Sada na scenu stupa puter. U njemačkim diskontima, 250 grama Deutsche Markenbutter košta oko 1,4 eura. U sarajevskim marketima, puter košta između 5 i 7 KM ili oko 3 eura.
Ako uporedimo prosječne plate, jedna njemačka plata u Njemačkoj može kupiti 1.930 putera (!), a naša kod nas tek 275 putera (!), što je SEDAM puta manje. Pojednostavljeno, gledajući odnos prosječne plate i cijena roba široke potrošnje, mi smo 7 puta siromašniji od Njemaca. A zašto?
Ako plate u BiH nominalno porastu, recimo, 10% godišnje, a cijene hrane, energenata i stanovanja 20%, nije riječ o napretku nego o siromašenju. Korpa trči brže od plate.
U Njemačkoj i drugim članicama Eurozone, nakon energetskog šoka i vala inflacije, monetarna i fiskalna politika su išle ka smirivanju inflacije. Cijene rastu, ali sporije. U Bosni i Hercegovini, kombinacija fiksnog kursa, kontroverznih mjera povećanja minimalne plate i transfera, te krajnje neefikasne javne potrošnje, guraju troškove nagore, bez obzira na vanjske faktore. Inflacija tako postaje domaći proizvod, a ne samo uvezeni problem.
U našoj cijeni putera, osim sirovine i rada, sabrani su i porezi, parafiskalni nameti, monopolski položaji veletrgovaca, veliki troškovi rada koji rastu odlukama Vlade, a ne produktivnošću, loša infrastruktura, slaba i povrh svega slaba konkurencija. Rezultat je proizvod koji je za bh. potrošača mnogo skuplji, iako je društvo objektivno mnogo siromašnije. Tržište koje bi trebalo pritiskati cijene naniže ponaša se više kao zatvoren klub u kojem se svi troškovi zakulisnim dogovorom prebacuju na krajnjeg kupca i postiže ekstra profit za veletrgovca.
U zemlji s fiksnim kursom, višom inflacijom od glavnog trgovinskog partnera, hroničnim deficitom i pohlepnom sklonošću ka zaduživanju, logika je neumoljiva. Marka ne gubi vrijednost prema euru, nego prema svemu što građani kupuju svakog dana.
Na službenim grafikima, rast plata će i dalje izgledati ohrabrujuće. Na kasi, slika je tužnija. Devalvacija se kod nas ne vidi u promjeni kursa, nego u tome koliko hljeba, mlijeka ili putera stane u jednu platu.
Marka je i dalje formalno vezana za euro. Manje je, međutim, vezana za ono što građanima najviše znači – za osjećaj da pristojan rad donosi pristojan život.
A sada ulazimo u najneizvjesnije vrijeme u posljedjnih 25 godina. Zbog sukoba na Bliskom istoku i eksplozije cijena nafte, inflacija prijeti egzistenciji i država i ljudi. Naša industrijska proizvodnja, koja je sidro svake ekonomije, već dugo opada. Obim industrijske proizvodnje je, na godišnjem nivou zabilježio pad i u prvih devet mjeseci 2025. (koksara, željezara, elektroprivreda), a to onda neminovno znači: inflatorne pritiske jače nego što se očekivalo, rast cijena hrane i energije koji podižu inflaciju, dok konkurentnost naše ekonomije slabi, a time slabi i ekonomska aktivnost, nivo zaposlenosti, potrošnje i punjenja budžeta, ugrožavajući kakav-takav socijalni mir.
U takvim uslovima neizvjesnosti i radikalnih rizika, pitanje je onda gdje se kroji ekonomska politika BiH i njenih entiteta? Koji je broj telefona strategije ekonomske održivosti ove zemlje i spašavanja naroda od ekonomskog cunamija koji nam se približava? Zar je mnogo tražiti da se država barem privremeno odrekne npr. poreza koji uzima na gorivo kao značajnog dijela cijene svake robe široke potrošnje? I standarda života koji se topi kao puter na hercegovačkom suncu.
