Studenti iz Srbije danas su i zvanično postali kandidati za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir. Njih su za tu nagradu bukvalno u minut do 12, s obzirom da danas ističe rok, kandidovali dramski pisac Siniša Kovačević i advokatica Dijana Stojković. U toku dana ekspresno su dobili i potvrdu Nobelovog komiteta da su primili njihovu kandidaturu
Studentski pokret, gandijevski nenasilan, dragocijen je za opstanak jedne evropske nacije, povratak digniteta svih građana Srbije, opstanak države i uspostavljanje trajnog mira u turbulentnom regionu. Ova nagrada ubrzala bi pad posljednjeg diktatorskog režima u Evropi, ohrabrila mladost da bude hrabrija u oblikovanju vlastite budućnosti, afirmišući mir i nenasilje kao osnovnu paradigmu, navodi se u obrazloženju prijedloga, prenosi NovaS.
Radar ekskluzivno, uz saglasnost Siniše Kovačevića i Dijane Stojković, objavljuje integralno obrazloženje u kome su Nobelovom komitetu predložili da na spisak potencijalnih dobitnika ovogodišnje nagrade za mir uvrste i studente iz Srbije.
"Poslednjih trinaest godina Srbija je bila u čeljustima autokratskog režima koji je ukinuo slobodne medije, hapsio i ubijao neistomišljenike, prožet korupcijom koju je inicirao i minuciozno sprovodio, mefistofelovskom vještinom krao na izborima, zloupotrebljavajući sve medije, biračke spiskove, ucjenjući birače radnim mjestima, prijetnjama članovima porodice, uključujući čak i djecu, koristeći batinaše koji su u crnim džipovima bez registarskih oznaka kružili Srbijom pred svake izbore.
Uzurpator na mjestu predsednika Srbije imao je cijelovečernje nastupe na televizijama sa nacionalnom frekvencijom 400 puta u toku jedne godine, izgrađen je kult ličnosti pri čemu je Vođa odlučivao bukvalno o svemu. O zakonima, o tome ko će biti prvak države u fudbalu, ko ministri, a ko predsjednici dalekih provincijskih opština, kakve će se presude i kada donositi. Krao se ogroman novac koji se mjeri milijardama eera, put do bogatstva podrazumijevao je člansku kartu vladajuće stranke. Srećna nova 1933. godina. Formirana je kasta prebogatih i nedodirljivih, koji su u pravnom smislu bili nekažnjivi.
Nasuprot njima, postojala je politički impotentna opozicija, bez pristupa medijima i vrlo često pod kontrolom diktatora. Činilo se da će to stanje trajati vječito, pri čemu se sloboda nije dobijala ni na kašičicu. Nakon tragičnog rušenja nadstrešnice Željezničke stanice u Novom Sadu, koja se srušila zbog korupcije, nestručnosti, ugradnje nekvalitetnih materijala od strane kineskih izvođača i loše izvedenih radova brojnih podizvođača, srpski studenti su brutalno napadnuti prilikom odavanja počasti poginulima. Tada su ustali srpski univeziteti. Sve se pretvorilo u nezaustavljivu bujicu slobode i toliko logičnih zahtjeva za pravdu, oslobađanje zarobljenih i otetih institucija i izvođenje pred lice pravde svih odgovornih za rušenje tek obnovljene stanične zgrade.
