Kada su stranke Trojke (SDP, NiP, NS) formirale vlast s HDZ-om na federalnom, a zajedno i sa SNSD-om na državnom nivou, u svakom zakonodavnom tijelu su imali potrebne većine koje su im davale političku moć za odlučivanje bez opstrukcija.
Mioković se obratio nakon što je otvorena rasprava po ovoj tački tokom 29. redovne sjednice Predstavničkog doma, a ključni dio njegovog obraćanja vezan je za navodno formiranje "nove većine" u ovom zakonodavnom tijelu, piše Klix.ba.
"HDZ je krenuo u destabilizaciju jedne i formiranje neke nove većine. Kriza s državnog prelijeva se na federalni nivo. Stari, oprobani predizborni recept. Ako ste za smjenu, gospodo iz Demokratske fronte, SDA i Stranke za BiH onda jeste dio nove većine. Smjena nekoga s jedne od najvažnijih pozicija u Federaciji ne može proći bez širokih međustranačkih konsultacija od samog vrha, jednako kao ni imenovanje. Zato i jest ovoliko trajalo, preko mjesec dana. To znamo svi", naveo je Mioković.
Međutim, njegove tvrdnje se moraju staviti u širi kontekst bosanskohercegovačke političke scene, a posebno u prethodnih nekoliko godina.
"Većine" na federalnom i državnom nivou efektivno nema
Kada su stranke Trojke (SDP, NiP, NS) formirale vlast s HDZ-om na federalnom, a zajedno i sa SNSD-om na državnom nivou, u svakom zakonodavnom tijelu su imali potrebne većine koje su im davale političku moć za odlučivanje bez opstrukcija.
Ipak, te većine koristile su se samo u prvom dijelu mandata, a u prethodne dvije godine se teško može reći da postoje stabilne većine na državnom i federalnom nivou.
Prije svega, na državnom nivou većina efektivno ne postoji od odluke stranaka Trojke da raskinu koaliciju sa SNSD-om u januaru 2025. godine. Predstavnički dom od tada funkcioniše na "ad-hoc" bazi, odnosno partnerstva, osim onog između HDZ-a i SNSD-a, su manje-više bazirana na specifičnim pitanjima.
Jednostavnije rečeno, linija između klasične podjele na vlast i opoziciju je izbrisana na državnom nivou, jer su zastupnici čije stranke imaju predstavnike u Vijeću ministara često preglasavali svoje "koalicione partnere" zajedno s opozicijom.
Najbolji primjeri za to su smjena Nebojše Radmanovića iz Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, kao i usvajanje odluke o imenovanju pregovarača za Evropsku uniju kroz ovaj dom.
Na federalnom nivou, ipak, je situacija složenija, a razloga za to je mnogo.
Većina postojala kada je HDZ-u odgovaralo
Od početka mandata aktuelne vlasti na federalnom nivou, često se znalo desiti da pojedina pitanja koja su važna za jednog ne dobiju podršku drugog partnera.
Tako je srušen Prijedlog zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih u FBiH zbog toga što ga nije podržao HDZ, bez obzira na to što su, recimo, za njega glasali zastupnici iz Demokratske fronte, koja pripada opoziciji.
Teško se oteti utisku da je većina koja je imenovala aktuelnu Vladu FBiH, kada je riječ o politički osjetljivim pitanjima, postojala u slučajevima kada je to bio interes HDZ-a.
Dva najočitija primjera za to su imenovanja Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te novog Upravnog odbora Radiotelevizije Federacije BiH.
Naravno, ova pitanja su bila od interesa i za stranke Trojke, a posebno se to odnosi na pitanje RTV FBiH, ali je interes HDZ-a stavljen u fokus, posebno jer zastupnici ove stranke nisu željeli stati uz svoje partnere na pitanjima gdje nisu vidjeli vlastiti interes.
Iznimka je, u svakom slučaju, budžet FBiH, kojeg je usvajala vladajuća većina i za koji je politički interes imao svaki partner u vlasti FBiH. Na ostalim pitanjima su se nominalni partneri (pre)često razilazili.
U tom kontekstu, primjer je i usvajanje Zakona o Južnoj interkonekciji, ali su i tu pojedini akteri pomalo reterirali zbog toga što je usvojen bez podrške HDZ-a.
U ovom kontekstu, većina na federalnom nivou ne može biti posmatrana bez uzimanja u obzir da različite stranke formiraju vlade u kantonima koji čine FBiH, zbog čega će glasanje u Predstavničkom domu i Domu naroda Parlamenta FBiH često biti diktirano tim interesima, a ne samo onima koji se tiču federalnog nivoa.
Jednostavnije rečeno, bilo da je stranka na federalnom nivou u vlasti ili opoziciji, zastupnici će često glasati vodeći se time kako će taj zakon ili odluka uticati na njihove glasače u određenom kantonu, više nego kako će uticati na građane Federacije kao cjelinu.
SDA, iako opoziciona na federalnom nivou, sudjeluje u vlasti u četiri od deset kantona, te će često glasati za nešto što formalno predlaže Vlada FBiH, ako procijene da to ima pozitivan efekt na ove kantone. Isti princip, naravno, vrijedi za druge opozicione stranke u FBiH.
S druge stranke, stranke Trojke ili HDZ neće glasati za zakone koje će imati negativan efekt po one kantone gdje sudjeluju u vlasti, čak i ako prijedlog dođe od Vlade FBiH ili od nekog od partnera u vlasti.
Tvrdnje o "novoj većini" kao početak predizborne kampanje
Miokovićeve tvrdnje o novoj većini moraju se posmatrati i kroz prizmu nadolazećih Općih izbora, zakazanih za oktobar ove godine.
Porukom da opozicija iz FBiH "stvara novu većinu s HDZ-om" se može shvatiti i kao predizborna poruka Naše stranke, kojom se nastoji povezati grupa opozicionih stranaka s HDZ-om, te se to obično stavlja u kontekst opetovanih kritika na račun stranaka Trojke zbog saradnje s ovom strankom.
Međutim, teško je očekivati bilo kakvo preslagivanje vlasti i formiranje nove većine svega nekoliko mjeseci prije izbora.
Također, u zemlji poput BiH koja ima itekako složen politički sistem, govoriti o dogovorima prije izbora (s očitim iznimkom Trojke kao političke koalicije koja se održala) je nerealno, jer će formiranje vlasti nakon izbora diktirati faktori o kojima se u ovom trenutku definitivno ne može govoriti.
Mandat od 2022. do 2026. godine, s posebnim akcentom na dešavanja u posljednje dvije godine, može se posmatrati kao unikatan u kontekstu "fluidnih većina" na državnom i federalnom nivou. Da li će to postati norma, vidjet će se tek u narednih nekoliko godina.
