Skandal za skandalom na Sudu BiH: Tokom ročišta negirane presude Tribunala u Hagu

I na ranijim suđenjima u slučaju Dobrovoljačka neki od svjedoka koji su priznali da su pucali po Sarajevu 2. maja 1992. godine ili učestvovali u ratnim dejstvima, dobili su zaštitu identiteta, ali ne i optužnicu za zločine nad građanima Sarajeva...

Na posljednjem ročištu koje je održano u predmetu Ejup Ganić i drugi (Dobrovoljačka) na Sudu BiH 16. jula, odbranama je uskraćeno pravo da iznesu odbranu svojih branjenika, odnosno da svjedoka koji je svjedočio putem videolinka iz Višeg suda u Beogradu pitaju o svim činjenicama i okolnostima njegovog boravka u BiH u periodu od 1992. do 1996. godine kao oficira JNA, a poslije Vojske Jugoslavije, odnosno strane vojske nakon što je BiH provela referendum o nezavisnosti 1. marta 1992.

Predsjedavajući Sudskog vijeća Darko Samardžić odbio je da se odbrane dodatno izjasne o svojim prigovorima da se svjedoku ne dozvoli svjedočenje putem videolinka. A zatim je istakao kako je poželjno ovakvo svjedočenje kada svjedoci nisu u BiH, kao što je u ovom slučaju ali da bi se to moglo primijeniti i sa svjedocima koji su u BiH. Nije ovo bio jedini svjedok koji je, otkako je počelo suđenje u oktobru 2022. godine, svjedočio putem videolinka iz Beograda gdje je i pripremana optužnica u slučaju Dobrovoljačka protiv najvišeg vrha Armije i MUP RBiH, piše Slobodna Bosna.

Iako je Samardžić istakao kako je Sud počeo da provodi suđenja putem videolinka, o tome se naprimjer nisu zajednički oglasili Sud i Tužilaštvo BiH kao što su to učinili u slučaju Milorad Dodik 4. jula 2025. godine kada je održano tajno ročište nakon radnog vremena na kojem mu je ukinut pritvor. Ranije je Tužilaštvo BiH moralo Sudu obrazlagati svaki zahtjev za svjedočenjem putem videolinka, no očito u slučaju Dobrovoljačka ovakvo svjedočenje postaje poželjno, a odbranama se uskraćuje i mogućnost prigovora.

Iako ih je Samardžić uputio da svojim pitanjima svjedoka pitaju šta ih zanima, tokom ispitivanja prekidao ih je i on i tužilac Mladen Vukojičić ističući kako pitanja izlaze izvan predmeta optuženja. No, da bi se rasvijetlili događaji od 2. i 3. maja, odbrane smatraju da je neophodno razjasniti šta se dešavalo u danima prije početka maja, ali i ulogu samog svjedoka.

Svjedok Ratomir Maksimović (1943. godište) po vlastitom priznanju više puta je boravio u Sarajevu, a prvi put je iz Beograda došao krajem aprila 1992. na Pale kako bi izvukao suprugu i sina.

Tokom svog svjedočenje Maksimović je više puta negirao zločine počinjene nad građanima Sarajeva braneći ratnog zločinca Stanislava Galića i navodeći da "mu ga je žao". Maksimović je bio i svjedok odbrana ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića kao pripadnik Sarajevsko-romanijskog korpusa. Jasno je precizirao da su naredbe primali iz Beograda. Advokaticu Jesenku Rešidović prekidao je tužilac Vukojičić navodeći da se „svjedok iscrpljuje na teme koje nisu u optužnici“, a na čija je pitanja svjedok i potvrdio da je bio svjedok odbrane ratnih zločinaca.

Iako je Sudu advokatica Lejla Čović skrenula pažnju da svjedok negira presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i da to prolazi bez reakcije, sudija Samaradžić je kazao da će tužilac procijeniti kada će i hoće li reagirati. Treba napomenuti da detalji iz tih presuda nisu dio optužnice u slučaju Dobrovoljačka, pa je jasno zašto je Vukojičić prekidao advokate dok ispituju svjedoka.

Još jedan problem na koji je ukazano tokom održanog ročišta je i postupanje tužioca koji odbrane kasno obavijesti o narednom svjedoku, pa je sudija Samardžić zatražio od tužioca Vukojičića da unaprijed odbranama dostavi četiri do pet imena svjedoka koje planira za naredna ročišta da bi se i odbrane mogle valjano pripremiti.

Inače, i na ranijim suđenjima u slučaju Dobrovoljačka neki od svjedoka koji su priznali da su pucali po Sarajevu 2. maja 1992. godine ili učestvovali u ratnim dejstvima, dobili su zaštitu identiteta, ali ne i optužnicu za zločine nad građanima Sarajeva, dok se branioci Sarajeva optužuju i iscrpljuju višegodišnjim suđenjima sa svjedocima čiji su se iskazi pripremali u Beogradu.

Tužilaštvo BiH nikada nije podiglo niti jednu optužnicu za zločine u Sarajevu, ubistva djece u opkoljenom Sarajevu, a nekoliko predmeta tek je posljednju godinu spustilo na Tužilaštvo Kantona Sarajevo.