"Osjećala sa se poniženo, ali i uplašeno jer nisam znala gdje me voze, lokaciju sastanka nisu mi htjeli otkriti", priča za Nova.rs Aleksandra Popin, profesorica književnosti na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru (DUNP), čija je uprava 24. aprila ove godine održala sjednicu Vijeća u seoskoj školi. Profesori koji su pozvani da prisustvuju ovom važnom sastanku, dovezeni su na lokaciju, a da prethodno nisu znali gdje idu, jer se čitava organizacija odvijala pod velom tajne, kako bi se, prema njihovim riječima, uprava zaštitila od studenata i prekida sjednice.
Iako je prof. Popin više puta pitala gdje idu i zašto napuštaju grad, odgovor nije dobila.
"Ne znam šta je bila ideja organizatora ovakve sjednice, ali ovo je bilo sumanuto. Par kolega koji su članovi Vijeća također nisu znali gdje će biti održana. Njihovo zborno mjesto bilo je kod Lidla u Novom Pazaru. Po njih je došao kombi i prevezao ih do te seoske škole. Ja sam, izgleda, imala poseban tretman. Po mene je došao automobil, koji je vozila žena koju sam tada prvi put vidjela u životu, ali znala sam da radi u školi, u administraciji", priča profesorica.
Sve su ih vozili na nepoznatu lokaciju, a atmosfera je ličila, ističe ona, na film o italijanskoj mafiji.
"Nismo znali gdje nas voze. Dvoje kolega koje su pozvali u taj kombi odbili su da uđu, pa su ga pratili njihovim kolima do nepoznate lokacije. Kao član sindikata nisam do sada bila pozivana na sjednice, ovo je prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci, od kada traju blokade. Slušala sam o sastancima koji se održavaju po gradu u nekim lokalima, restoranima, prostorijama koje koristi administrativno osoblje dok je fakultet blokiran. Međutim, sad kad su pozvali i mene, koja sam član sindikata i zdušno podržavam studente, morali su se, očigledno, preventivno zaštititi. Naša uprava ne podržava blokade, tako da im je pristup blokiranom fakultetu zabranjen".
Mrak, kiša, strah
Profesorica je tog dana više puta pitala gdje će biti sjednica, nisu joj odgovorili, samo je dobila poziv od koleginice da će po nju doći automobil i instrukcije gdje da je sačeka.
"Kako sam prvi put pozvana, smatrala sam da trebam ići, pa sam pristala, ali nije mi bilo svejedno. Ta žena koja me je vozila, nije htjela ništa reći, ali je tokom vožnje više puta nekoga pozivala da provjeri ide li dobrim putem, kao da ni ona nije znala gdje smo se uputile. Neprijatnost je blaga riječ za čitavu tu situaciju. Kad tako uđete u automobil, napuštate grad, ne znate ni kuda idete, ni koliko će trajati vožnja, a bio je već mrak, padala je kiša, zaista traumatično".
Na pola puta zaustavila ih je policija.
"Pitali su kuda idemo, a ona je samo odgovorila da idemo na sastanak i pustili su nas, kao da su znali o čemu se radi. Sve vrijeme sam kroz prozor fotografirala dijelove grada koje prolazimo i slala slike prijateljici, u slučaju da se nešto dogodi. Posljednje što sam prepoznala je Petrova crkva, koja je na izlazu iz Novog Pazara (to je dio puta koji vodi prema gradu Raška, u Srbiji op. p.).
