Još prije dvije godine, u aprilu 2024, Bećirović je, na zajedničkoj pres-konferenciji u Briselu sa tadašnjim sekretarom Jensom Stoltenbergom, kazao da su “ispunjeni svi formalni uvjeti da se BiH uputi zahtjev za članstvo u NATO-u”. Kao i Šekerinska, Stoltenberg nije ništa kazao o navedenoj ocjeni.
Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović boravi u posjeti Briselu, gdje se u ponedjeljak sastao sa zamjenicom generalnog sekretara NATO-a Radmilom Šekerinskom. Kako je saopćeno iz Predsjedništva, Bećirović je, na ovom sastanku, kao i na nekim ranijim, ponovio da je Bosna i Hercegovina “suštinski ispunila sve uslove da dobije poziv za članstvo”. Šekerinska je pohvalila napredak BiH, ali nije se složila sa Bećirovićevom ocjenom da je BiH ispunila uslove za članstvo, piše portal Odgovor.ba.
“Primi me”
Još prije dvije godine, u aprilu 2024, Bećirović je, na zajedničkoj pres-konferenciji u Briselu sa tadašnjim sekretarom Jensom Stoltenbergom, kazao da su “ispunjeni svi formalni uvjeti da se BiH uputi zahtjev za članstvo u NATO-u”. Kao i Šekerinska, Stoltenberg nije ništa kazao o navedenoj ocjeni. Nije kazao ni da jesmo ispunili uslove za članstvo, ni da nismo. Jednostavno je izignorisao tu Bećirovićevu ocjenu, isto kao što je učinila Šekerinska ovaj put.
U vezi s time postavlja se pitanje – ako je Bosna i Hercegovina zaista ispunila uslove za članstvo, i to još prije dvije godine, kako je ustvrdio Bećirović, zašto nam onda NATO ne uputi poziv za članstvo? Zašto se već dvije godine oglušuju na pozive koje im upućuje član Predsjedništva BiH, Bošnjak iz Federacije?
Ko odlučuje?
Prije svega, valja razumjeti da NATO nije samostalan subjekt, već alijansa, u kojoj se odluke donose usaglašavanjem volje 30 država članica. Dakle, odluku o eventualnom prijemu novih članica ne donose ni generalni sekretar NATO-a, ni njegova zamjenica, već vlade država članica. U tom pogledu, presudni utjecaj ima vlada Sjedinjenih Država. Pravilo kaže da do proširenja dolazi kada to Washington želi.
Primjera radi, na samitu NATO-a u Bukureštu, u finalnoj deklaraciji države članice su poručile da Ukrajina i Gruzija mogu u perspektivi postati članice NATO-a. Takva poruka je poslana, uprkos protivljenju njemačke i francuske vlade, a na insistiranje američke vlade.
NATO perspektiva Ukrajine, na kojoj su Amerikanci insistirali, imala je za političku svrhu sprečavanje daljeg njemačko-ruskog zbližavanja koje je počelo nakon invazije na Irak 2003, a na koje je Washington gledao kao na opasnost po vlastite interese u Evropi i šire.
Sve od 2008. do Trumpovog drugog mandata, Amerikanci su insistirali na tome da Ukrajina, u perspektivi, može postati članica NATO-a, neovisno o tome šta Rusi misle o tome. Tek je Trumpova administracija okončala tu politiku, zauzimajući poziciju da Ukrajina ne može ući u NATO.
Balkan i Ukrajina
Da je američka riječ presudna kada je u pitanju prijem novih članica, pokazalo je iskustvo i naših susjeda – Hrvatske, koja je ušla u NATO u proljeće 2009, nakon što je tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader osigurao podršku američkog predsjednika Georgea W. Busha.
Politička svrha ulaska Hrvatske u NATO bila je očuvanje perspektive širenja Alijanse. Podsjetimo, između samita u Bukureštu i ulaska Hrvatske u NATO, desila se ruska invazija na Gruziju, kojom je Kremlj nastojao neutralizirati narativ o širenju NATO-a. Reagujući na tu situaciju, Amerikanci nisu ponudili Gruziji, niti Ukrajini članstvo u NATO, ali nisu dopustili ni ostane dojam kako će NATO prestati sa širenjem, nakon ruske intervencije u Gruziji. Naravno, u potpunu sliku treba uključiti i značaj hrvatske obale za kontrolu Mediterana itd.
Kao i hrvatsko članstvo u NATO, tako su i crnogorsko i sjevernomakedonsko članstvo, kojima se Rusija protivila, imali za svrhu stvaranje jaza između Evropljana, prije svih Nijemaca, i Rusa. Uz druge aspekte tog procesa, ulasci Hrvatske, Crne Gore i Sjeverne Makedonije u NATO slali su poruku da proces proširenja nije okončan, te da se i Ukrajina može nadati istome. Sjetimo se da su Rusi bjesnili nakon ulaska svake od ovih balkanskih država, jer je sa stanovišta Kremlja opći telos procesa proširenja uvijek bio vezan za ulazak Ukrajine u Alijansu.
U tom kontekstu zbivala su se i spora pomjeranja Bosne i Hercegovine na putu ka NATO-u. Zahvaljujući činjenici da su politički, a ne tehnički faktori presudni, Bosni i Hercegovini je u decembru 2018. godine upućen zahtjev da podnese Godišnji nacionalni program (ANP), uprkos tome što nije ispunila tzv. Talinski uslov iz 2010. i uknjižila vojnu imovinu na državu.
Promjena političke situacije
Ruska agresija na Ukrajinu, koju je Kremlj pravdao upravo neodustajanjem Zapada da pruža Kijevu perspektivu članstva u NATO-u, potpuno je promijenila politički kontekst u kojem se zbiva proces proširenja.
Najprije je, za vrijeme Bidenove administracije, koja je bila posvećena odbrani Ukrajine, omogućen ulazak Finskoj i Švedskoj, bez potrebe da ove zemlje ispunjavaju bilo kakve tehničke uslove. Međutim, nakon dvije godine rata, u Sjedinjenim Državama je na vlast došla nova administracija, koja je prestala da pruža pomoć Ukrajini i pokazala je ogroman interes za zaključenje mira, čak po cijenu pristanka na sve ruske uslove. Uz ostalo i na kraj NATO perspektive Ukrajine.
Kako bi pripremila teren za što brže postizanje mira sa Rusijom, Trumpova administracija je u Strategiji nacionalne sigurnosti navela da je “u najvećem interesu Sjedinjenih Država da ispregovaraju brzi prekid neprijateljstava u Ukrajini, kako bi se stabilizirala evropska ekonomija, spriječila nenamjerna eskalacija ili širenje rata, te ponovo uspostavila strateška stabilnost u odnosima s Rusijom”.
U vezi s time se kaže da su strateški ciljevi američke politike, u ovom mandatu, “okončati percepciju da je NATO savez koji se stalno širi, te spriječiti da do toga dođe i u stvarnosti”.
Također, kaže se da je cilj SAD-a “omogućiti Evropi da stane na vlastite noge i djeluje kao skupina usklađenih suverenih nacija, što uključuje i preuzimanje primarne odgovornosti za vlastitu odbranu”.
Drugim riječima, ulasci Hrvatske, Crne Gore, Makedonije itd. stvorili su percepciju da je NATO savez koji ne prestaje sa širenjem; stoga Trumpova administracija nije za prijem novih članica, kako bi se izmijenila navedena percepcija. Najvažniji korak u tom smislu je eksplicitno “ne” Ukrajini, ali i ignorisanje bh. zahtjeva za prijem.
U konačnici, poruka Trumpove administracije jeste da Evropljani počnu više brinuti sami o vlastitoj sigurnosti i prestanu se nadati da će ih, ako su u NATO-u, štititi američka vojna sila.
Poruka njemačkih vlasti da se neće odazvati na Trumpov poziv i pridružiti napadima na iranske snage, kako bi se deblokirao Hormuški moreuz, otkriva dosad neviđenu podjelu unutar NATO-a, te otvara pitanje njegovog budućeg funkcionisanja.
Besmisleni javni pritisak
Ako imamo u vidu da prijem u NATO nije stvar tehničke, već strogo političke odluke, onda je jasno zašto birokrate koje vode NATO već dvije godine ignorišu Bećirovićeve apele, koji idu ispod granice dostojanstva. Javni pritisak koji Bećirović vrši na birokrate NATO-a ima za svrhu stvaranje percepcije da je aktuelni član Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka neko ko se “bori za ulazak BiH u NATO”, dok u stvarnosti ne polučuje nikakav efekat.
U slučaju da je zaista moguće da ubrzo uđemo u NATO, imalo bi smisla da Bećirović radi ono što je Sanader radio 2007. i 2008. godine – dakle, da predstavnike američke vlade uvjeri da ulazak je BiH u skladu s njihovom strategijom nacionalne sigurnosti, te da naše članstvo neće podebljati percepciju NATO-a kao saveza koji je u neprestanom širenju itd. Riječju, Bećirović bi trebao da uvjeri NATO-skeptike u redovima Trumpove administracije, da pristanu na prijem BiH. Bez toga, javni pritisak na Ruttea i njegovu zamjenicu Šekerinsku je besmislen.
Stoltenber, 2023, u Sarajevu, kada je članovima Predsjedništva kazao da BiH ne može u NATO bez unutrašnjeg konsenzusa. (Foto: X)
Na koncu, to mu je objasnio i sam bivši gensek NATO-a Stoltenberg, kada je u novembru 2023. godine, na sastanku sa članovima Predsjedništva u Sarajevu, kazao da BiH neće postati članica sve dok ne postignemo unutrašnji konsenzus u BiH po tom pitanju. Ovim prebacivanjem loptice na naš teren, Stoltenberg je diplomatski efektno zamaskirao činjenicu da u samom NATO-u, nakon zasićenosti SAD-a odbranom Ukrajine ne postoji raspoloženje za novo proširenje.
Naime, dovoljno je podsjetiti na činjenicu da ni 2018. nije postojao unutrašnji konsenzus, pa je Stoltenberg, kada je to bilo u američkom interesu, svejedno uklonio Talinski uslov i dao zeleno svjetlo BiH da dostavi prvi Godišnji nacionalni program.
Kako je svojedobno utvrdio George Kennan: jedino stalno u međunarodnim odnosima jeste da se stalno mijenjaju. Tako je moguće da će se i raspoloženje unutar Alijanse, u pogledu našeg eventualnog članstva, promijeniti; iako nije vjerovatno. U svakom slučaju, u ovom trenutku javno insistirati na tome da smo ispunili formalne uslove, te da nas NATO zbog toga treba primiti, znači samo pothranjivati vlastitu frustraciju.
