Piše: Milan St. PROTIĆ (Danas)
„Institucije treba da rade svoj posao“, odjekuje sa svih strana. Uprkos tome, one ne rade. I ne planiraju da rade. Oglušuju se o zahteve pobunjenih studenata i ogorčenog građanstva. Ne čini se ni da će, u skorije vreme, početi da rade svoj posao, jer bi to podrazumevalo nezavisnost, ogovornost i objektivnost. A te instintucije, to jest ljudi u njima, nisu sazdani za takvu dužnost. Oni su učeni, decenijama, o apsolutnom prioritetu poslušnosti prema nosiocima najviše vlasti. Ustav, zakoni, propisi, pravila, moralna načela, sve su to zanemarljivosti u odnosu na volju i diktat vlastodržaca.
Nemojmo, zato, gajiti iluzije. U ovakvom sistemu, institucije nikad neće raditi svoj posao, niti će im (ne)raspoloženje nacije išta i ikad značiti. LJudi u institucijama isključivo brinu o onom što se od njih odozgo traži. Tako su na te položaje došli. Time na tim položajima opstaju. I od tih položaja imaju znatne vajde. Da nisu beskičmenjaci i poltroni na tim se položajima ne bi našli. Ljudi u institucijama to vrlo dobro znaju. Stoga se upravo u skladu s tim i ponašaju. LJudi u institucijama, u ogromnoj većini, ne poseduju ni potrebno znanje, ni potrebnu pamet, ni potrebnu svest, za obavljanje poslova koji su im povereni. Dočim, u pogledu prepoznavanja vlastodržačkih namera i interesa ne omanjuju. U tome su nepogrešivi.
Odavno je ovde partijska pripadnost glavna preporuka. Često i neophodan uslov. Još pamtim vremena mog diplomiranja kad je bilo bespredmetno konkurisati za bilo koje mesto u bilo kojoj javnoj instituciji bez članstva u Savezu komunista ili, u retkim slučajevima, ponizne lojalnosti režimskoj vrhuški. Ko god se pokazao kao protivnik titoizma, sva su mu vrata bila zatvorena. Osim onih najbednijih. Od tog davnog doba, pre pola veka i duže, menjali su se puki nazivi vladajućih partija. Princip je ostajao isti. Nepromenjen. Zakovan. Ukorenjen. S godinama, ovaj poguban princip stvorio je jednako poguban mentalitet građana. Narod se naučio na partijsku disciplinu, povinovanje i ćutanje. Ketmanstvo, jezikom Česlava Miloša.
Nesloboda, poznato je, lomi kičme, ruši karaktere, rađa podaništvo. U višim društvenim slojevima, naročito.
S tim mentalitetom se danas suočavamo. Posle tri meseca studentske pobune, stotina hljada nezadovoljnika u protestu, uzastopnih poziva i apela, institucije ne reaguju. Preciznije rečeno, reaguju samo na mig vlasti. Ako vlast kaže reagujte, one reaguju. Ako vlast kaže gonite, one gone. Ako vlast kaže tucite, oni tuku. Ako vlast kaže „radite svoj posao“, one će ga raditi.
Dakle, zahtev demonstranata upućen institucijama niti je ispunjen, niti će biti ispunjen. Pogrešna je adresa. Pogrešan je i adresant. Ispunjenje zahteva, sad je jasno, ne zavisi od institucija. Zavisi od ćefa, hira, zapovesti, onog što je u Srbiji prigrabio svu vlast i svu moć. On stoji iza svega i iznad svega. Svima znano.
Ako se ovako nastavi, postoji opasnost da se ništa neće dogoditi. Da će bunt postepeno jenjavati zato što nema efekta. Otud se strategija mora menjati. Ulični, vaninstitucionalni, pritisak se mora pojačati do usijanja. Belog usijanja. Suštinsko se pitanje mora ogoliti i otpor usmeriti tamo odakle problem izvire. Ka onom što stoluje u Novom dvoru na beogradskom Andrićevom vencu. Svojoj prćiji.
Šta bi, u ovakvoj situaciji, bio naredni potez?
Pošto nadležne institucije nisu odgovorile na studentske zahteve, a nisu odgovorile jer im on ne dozvoljava, sledi jedan jedini zahtev: OSTAVKA predsednika Srbije. NEOPOZIVA OSTAVKA. Mora se uperiti prst u vinovnika nefunkcionisanja institucija. Pravo u njega. Neprikosnovenog. Svemoćnog.
Nema više prostora za taktiziranje. Još ga manje ima za čekanje. Kucnuo je čas za odsutan korak oko kog će se ujediniti svi. Studenti, narod i opozicija. Pa da vidimo gde smo i ko smo. Da vidimo kakav je kad je priteran uza zid, sabijen u ćošak. Kad nasuprot njemu lično stoje hiljade buntovnih građana. Ne sme mu se pružiti mogućnost za manevar. Ni za manevar, ni za manipulativnost. Imperativ je totalna ofanziva.
„‘Ajmo, ‘ajde, svi u napad!“ Frontalan.
