Iran se suočava s jednim od najširih, najintenzivnijih i najopasnijih talasa protesta u posljednjih nekoliko godina. Nemiri, koji su prvobitno izbili krajem decembra 2025. zbog teške ekonomske krize, snažno su se proširili diljem zemlje, a žestoka reakcija iranskih sigurnosnih snaga dovela je do velike humanitarne i političke krize.
Protesti su započeli 28. decembra 2025. u Teheranu, tačnije u Grand Bazaaru – tržnom centru i ključnom ekonomskom prostoru – nakon rekordnog pada vrijednosti iranskog riala i sve težih životnih uslova. Trgovci i radnici prvi su izašli na ulice zahtijevajući ublažavanje ekonomskih poteškoća, ali nezadovoljstvo se vrlo brzo pretvorilo u širu kritiku režima i politike vlasti.
U roku od nekoliko dana protesti su se proširili van glavnog grada i zahvatili veliki broj gradova širom Irana. Prema izvještajima iranskih organizacija za ljudska prava, demonstracije su zabilježene u desetinama do stotina lokacija u većini od ukupno 31 provincije zemlje.
Iako su na početku protesti bili usmjereni na životni standard, povećanje cijena i pad valute, njihov karakter se ubrzo promijenio. Demonstranti su počeli otvoreno kritikovati Islamsku Republiku i njenu teokratsku vlast, skandirajući slogane poput „Smrt diktatoru“ i „Kraj režima“. Na nekim mjestima su se mogle čuti i riječi podrške povratku monarhije i imenu Reze Pahlavija, sina svrgnutog šaha – što ukazuje na duboko nezadovoljstvo postojećim sistemom i želju dijela stanovništva za radikalnim promjenama.
Reza Pahlavi, iz egzila, pozvao je Irance da nastave proteste i formiraju „ujedinjeni front“ kako bi jasno iznijeli svoje zahtjeve za promjenama. Njegov apel je ubrzo postao jedna od tematskih referenci u protestima.
Do marta 2026. iranska državna televizija, godinama poznata po strogo kontrolisanom i režimskom izvještavanju, učinila je rijedak, gotovo povijesni korak – prvi put je zvanično iznijela izvještaj o protestima u jutarnjim vijestima. Međutim, prenošenje vijesti bilo je duboko pristrasno: demonstrante su prikazivali kao „terorističke predstavnike“ i navodne saveznike neprijatelja poput Izraela i SAD-a, optužujući ih da palе privatna i javna vozila, uključujući metro vozove, vatrogasna vozila i autobuse. Spominjani su i smrti ljudi, ali bez konkretnih detalja ili konteksta.
Ovakav pristup jasno pokazuje kolebanje režima između ignorisanja stvarnosti i pokušaja propagandnog definiranja narativa, što upućuje na to koliko su vlasti zabrinute zbog dinamike protesta.
Zbog režimskog monopola nad medijima, tačan broj žrtava je nejasan, ali nezavisne organizacije daju potresne procjene:
