Za Bošnjake u Sandžaku (današnjem sjeveru Crne Gore i jugozapadu Srbije), bajramska molitva na ostacima porušene džamije ima značenje koje daleko nadilazi vjerski obred.
Na gradskom trgu u Bijelom Polju, nekoliko hiljada vjernika klanjalo je bajram-namaz na ostacima Hadžidanušine džamije, po prvi put nakon 80 godina.
Centralna proslava Kurban-bajrama Islamske zajednice Crne Gore održana je upravo na ovom lokalitetu – arheološkom nalazištu u srcu Bijelog Polja – koje ima poseban značaj za lokalnu muslimansko-bošnjačku zajednicu. Bajram-namaz predvodio je reis Islamske zajednice Rifat Fejzić, koji je, čestitajući praznik, iskoristio priliku da istakne vrijednosti suživota i jedinstva u Crnoj Gori. Poručio je da su sve blagodati ovoga svijeta uzaludne ako ljudi nemaju vremena da u njima uživaju zbog mržnje i podjela, upozorivši vjernike: “Ne stvarajte torove. Crna Gora je previše mala da bismo se dijelili,” naglasio je Fejzić, pozvavši na međusobno uvažavanje i zajedničko čuvanje “bašče iz koje smo ponikli”.
Fejzić je posebno istakao simboliku ovogodišnjeg Bajrama na temeljima porušene džamije. Nakon namaza je kazao da okupljanje na mjestu Hadžidanušine džamije nije čin prkosa niti provokacije, već izraz “dubokog uvjerenja i povjerenja da naše komšije cijene ime ove velike žene koja je imala osjećaj za svoj grad i njegove stanovnike”. Podsjetio je da je hadži Danuš-hanuma, dobrotvorka po kojoj je džamija dobila ime, iz svog vakufa finansirala ne samo izgradnju džamije u 18. stoljeću, nego i prve škole i narodne kuhinje (imareta) u Bijelom Polju, iz kojih su se hranili i školovali siromašni građani – bez obzira na vjeru i naciju.
Upravo zbog te historijske uloge, reis je poručio da ovo mjesto zaslužuje obnovu – ne samo kao vjerski objekt već i kao spomenik naslijeđu dobročinstva i multikulturalnosti.
Obnova simbola: od arheološkog nalazišta do buduće džamije
Hadžidanušina, odnosno Čaršijska džamija, izgrađena je krajem 17. ili početkom 18. stoljeća i bila je jedina džamija u Crnoj Gori koja je nosila ime po ženi. Hadži Danuš-hanuma je, prema zapisima, osnovala vakuf iz kojeg su izgrađeni džamija, medresa (vjerska škola) i imaret (narodna kuhinja), a prihodi od 15 dućana u Bijelom Polju korišteni su za njihovo održavanje sve do početka Drugog svjetskog rata. Džamija je teško oštećena tokom savezničkog bombardovanja Bijelog Polja 1944. godine, kada je stradalo mnogo nevinih civila. Preživjeli svjedoci i dalje pamte razaranje, ali džamija nakon rata nije obnovljena – naprotiv, komunističke vlasti odlučile su da se na njenom mjestu izgradi gradski trg, a preostali temelji budu zatrpani.
Tako je ovo sveto mjesto decenijama bilo skriveno pod betonom i pločnicima gradskog šetališta, a sjećanje na džamiju čuvalo se samo u usmenoj predaji lokalnih Bošnjaka. Tek nedavno, sticajem okolnosti, zemlja je otkrila svoje tajne: 2022. godine, prilikom radova na postavljanju nove fontane na trgu, radnici su naišli na ostatke starih temelja.
Ubrzo je potvrđeno da se radi o tragovima Hadžidanušine džamije iz osmanskog perioda. Na lokalitet su stigli arheolozi, i nakon višesedmičnih iskopavanja utvrđeni su obrisi građevine – pronađeni su očuvani kameni temelji, pa čak i dijelovi poda džamije. Otkriveni su i fragmenti zidova oslikanih svijetloplavim i zelenim tonovima s arabesknim motivima, što svjedoči o nekadašnjoj ljepoti unutrašnjosti objekta.
Iskopavanja su završena uz preventivnu konzervaciju nalaza, a dalju sudbinu arheološkog nalazišta odredit će nadležne institucije Crne Gore. Bošnjačka zajednica Bijelog Polja već je javno zatražila obnovu Hadžidanušine džamije na njenoj originalnoj lokaciji, smatrajući da bi time bila ispravljena višedecenijska nepravda i vraćen važan dio kulturno-historijskog naslijeđa grada. Okupljanje vjernika za Bajram upravo na tim temeljima dalo je dodatni podsticaj ovoj inicijativi – pokazalo je da džamija živi u srcima ljudi čak i kada fizički ne postoji.
Za Bošnjake u Sandžaku (današnjem sjeveru Crne Gore i jugozapadu Srbije), bajramska molitva na ostacima porušene džamije ima značenje koje daleko nadilazi vjerski obred. Ona je podsjetnik na dugu borbu našeg naroda protiv nepravde i stradanja u posljednjih 150 godina. Kraj 19. i početak 20. stoljeća donijeli su burne promjene: povlačenjem Osmanlija i dolaskom novih vlasti, muslimansko stanovništvo Sandžaka bilo je izloženo nasilju, progonima i prisilnoj asimilaciji.
Primjera radi, tokom Balkanskih ratova 1912–1913. godine zabilježeni su teški zločini nad Bošnjacima i Albancima u Plavu i Gusinju – više od 1.800 muslimana je masakrirano, a oko 12.000 je nasilno pokršteno u pravoslavlje, sve dok međunarodne intervencije nisu zaustavile daljnje zločine.
Ni period prve Jugoslavije nije donio mir ovom kraju. U novembru 1924. dogodio se masakr u Šahovićima (današnje Tomaševo kod Bijelog Polja), koji je ostao upisan kao jedan od najstrašnijih zločina nad Bošnjacima u Crnoj Gori. Kao osveta za ubistvo lokalnog činovnika, oko 2.000 naoružanih ljudi iz okolnih mjesta napalo je bošnjačka sela. U krvavom pohodu ubijeno je na stotine civila – procjene se kreću od najmanje 600 do čak 900 žrtava, među kojima je bilo mnogo žena i djece. Cijela muslimanska naselja bila su zbrisana, a preživjeli su masovno izbjegli. Taj zločin nikada nije adekvatno istražen niti kažnjen od strane tadašnjih vlasti Kraljevine SHS; naprotiv, godinama se o njemu uglavnom šutjelo, što je dodatno produbilo osjećaj nepravde među Bošnjacima Sandžaka.
Tek gotovo stotinu godina kasnije, počelo se otvoreno govoriti o Šahovićima – 2024. godine, povodom stogodišnjice masakra, Islamska zajednica i historičari pokrenuli su inicijativu da crnogorski parlament usvoji rezoluciju kojom bi se taj događaj osudio kao genocid, obilježio dostojnim spomen-obilježjem i otrgnuo od zaborava.
Pod komunističkom vlašću nakon 1945. godine, situacija Bošnjaka donekle se stabilizirala kada je riječ o fizičkoj sigurnosti, ali su pritisci na nacionalni i vjerski identitet nastavljeni drugim sredstvima. Bošnjaci dugo nisu bili priznati kao narod – tek 1960-ih uvedena je kategorija “Musliman” u popisima, dok se naziv Bošnjak ponovo afirmirao tek 1990-ih. Islamski vjerski objekti i tradicija često su bili marginalizirani ili tretirani s nepovjerenjem. Sudbina Hadžidanušine džamije je ilustrativan primjer – njeni ostaci ležali su decenijama zatrpani pod pločnicima, simbolično odražavajući pokušaj potiskivanja islamskog naslijeđa iz javnog prostora.
Uprkos svemu, sandžački Bošnjaci očuvali su svoju vjeru i običaje unutar porodica i zajednica, čekajući bolja vremena za slobodnije ispoljavanje svog identiteta. Najteži izazovi stigli su početkom 1990-ih, s raspadom Jugoslavije i ratovima u regionu. Iako je Sandžak bio pošteđen direktnih sukoba, talas nacionalizma prelio se i ovdje. U jesen 1992. godine, paravojna jedinica “Osvetnici” pod komandom zloglasnog Milana Lukića otela je 16 bošnjačkih putnika iz autobusa kod mjesta Mioče, odvela ih u Bosnu i tamo brutalno ubila.
Godinu kasnije, slična sudbina zadesila je i 19 putnika otetih iz voza u Štrpcima. Ovi strašni događaji potresli su bošnjačko stanovništvo Sandžaka i pokazali da ni mir nije bio garantovan. Mnogi su tada, u strahu, napustili rodni kraj i potražili utočište u Turskoj, Bosni ili na Zapadu.
Uprkos svim iskušenjima, bošnjački narod Sandžaka nastavio je da se bori za svoja prava mirnim i demokratskim putem. Danas, u nezavisnoj Crnoj Gori, Bošnjaci su priznata manjina sa političkim predstavnicima i zakonski zaštićenim pravima, ali tragovi starih nepravdi i dalje su prisutni u kolektivnom pamćenju.
Zbog toga je svako priznanje historijskog stradanja – bilo kroz parlamentarne deklaracije, udžbenike historije ili komemoracije – od izuzetne važnosti za osjećaj pravde. Klanjanje bajram-namaza na ostacima Hadžidanušine džamije ima i tu dimenziju: za lokalne Bošnjake to je čin vraćanja dostojanstva jednom svetom mjestu i kontinuitetu njihove višestoljetne prisutnosti na ovim prostorima. Istovremeno, taj događaj šalje poruku nade da se kroz međusobno razumijevanje i uvažavanje može graditi budućnost u kojoj se slične nepravde nikada više neće ponoviti, a bogato naslijeđe sandžačkih Bošnjaka biće sačuvano i poštovano kao dio zajedničke baštine Crne Gore.
