Grlić Radman 'očitao lekciju' Sarajevu. Konaković sve odšutio

Između Hrvatske i BiH su brojna neriješena pitanja, između ostaloga sporazumi o granici i o imovinsko-pravnim odnosima. No o tome ni riječi na sastanku obojenim konstruktivnom atmosferom.

Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković sastao se u Sarajevu s ministrom vanjskih i evropskih poslova Republike Hrvatske Gordanom Grlićem Radmanom. Rekli bismo da nema ništa sporno u susretu šefova diplomatije dvije susjedne zemlje. Naprotiv. Svaki susret treba pozdraviti kao korak ka što boljoj i uspješnijoj saradnji i jačanju veza.

Ali, teško je ovaj susret posmatrati kroz prizmu uobičajenog diplomatskog protokola, jer ono što je izrečeno, ali još više ono što je prešućeno, otvara pitanja o karakteru i kapacitetu vanjske politike Bosne i Hercegovine u trenutku kada se pred njenim institucijama, bez naročite zadrške, iznose zahtjevi koji duboko zadiru u njen ustavni i politički poredak.

Naime, insistiranje da se kroz izmjene Izbornog zakona "Hrvatima vrate prava zajamčena Dejtonskim mirovnim sporazumom" kako bi mogli "birati svoje političke predstavnike bez preglasavanja", kao i dodatno pojašnjenje o potrebi da se "u praksi ostvari izgubljena konstitutivnost", što su izjave Grlića Radmana nakon sastanka, nije ni nova ni naročito sofisticirana politička teza.

Ali, daleko zanimljivije od samog sadržaja tog zahtjeva, koji, uostalom, dosljedno reflektira dugogodišnju politiku Zagreba, jeste način na koji je on primljen, ili preciznije rečeno, način na koji nije problematiziran.

Teško je ne primijetiti određenu ironiju situacije u kojoj ministar vanjskih poslova države sluša kako predstavnik druge države tumači šta su to "stvarna prava" njenih građana, i to na način koji podrazumijeva redefiniranje unutrašnjih političkih odnosa, dok izostaje makar minimalni pokušaj da se takva interpretacija dovede u pitanje, ili barem smjesti u okvir u kojem bi bilo jasno da Bosna i Hercegovina nije objekt niti je na stolu, nego subjekt međunarodnih odnosa i ravnopravan pregovarač za stolom.

Ali, potrebna je politička volja da se govori jasno, a ne ugodno. Upravo tu se otvara prostor za ono što se u javnom diskursu već duže vrijeme prepoznaje kao politika "dobrog dečka" koja, kada se suoči s otvorenim političkim zahtjevima koji zadiru u samu strukturu države, često ostaje bez one komponente bez koje diplomatija gubi smisao: sposobnosti da se povuče linija.

Naravno, takav pristup ima svoju privlačnost, jer ostavlja dojam racionalnosti, smirenosti i "evropske" političke kulture; međutim, problem nastaje onda kada se iza tog diskurzivnog stila počne nazirati suštinska praznina, odsustvo jasnog koncepta državnog interesa koji bi bio spreman da se artikulira i onda kada to podrazumijeva neslaganje sa susjedima koji dolaze s unaprijed definisanim političkim agendama.

Jer, nije stvar u tome da li će Hrvatska tražiti izmjene Izbornog zakona, ona će to činiti i ubuduće, jednako kao što će i drugi regionalni akteri nastojati projicirati vlastite interese u politički prostor Bosne i Hercegovine, već u tome postoji li unutar bosanskohercegovačkih institucija kapacitet da se takvi zahtjevi ne samo saslušaju, nego i adekvatno adresiraju, imenuju i, kada je to potrebno, odbace.

U suprotnom, rizik nije samo u eventualnim konkretnim političkim ustupcima, već u postepenoj normalizaciji diskursa u kojem se Bosna i Hercegovina tretira kao prostor otvoren za reinterpretacije izvana, dok njeni vlastiti predstavnici preuzimaju ulogu pažljivih slušalaca, uvjerenih da je diplomatski uspjeh već i sama činjenica da su razgovori protekli "u konstruktivnoj atmosferi".

A konstruktivna atmosfera, kako nas političko iskustvo uči, može biti izuzetno ugodna, posebno onda kada se u njoj polako, gotovo neprimjetno, razgrađuju temelji onoga što bi trebalo braniti.

I na kraju, između Hrvatske i BiH su brojna neriješena pitanja, između ostaloga sporazumi o granici i o imovinsko-pravnim odnosima. No o tome ni riječi na sastanku obojenim konstruktivnom atmosferom.

(Stav.ba)