Erdoganove iluzije moći

Ambicija turskog predsjednika da nametne Ankaru kao novu silu Bliskog istoka sudara se s ekonomskim problemima, slabim institucijama i otvorenim rivalstvom s Izraelom.

Nakon što je u septembru izašao iz Bijele kuće, Recep Tayyip Erdogan je domaćoj javnosti pokušao predstaviti posjetu Vašingtonu kao početak nove ere turske moći. Kako piše Asli Aydintasbas, direktorica Turkey projekta pri Brookings institutu, Erdogan je u taj susret ušao s jasnom potrebom da „izvuče pobjedu“, jer je njegova vizija turskog liderstva na Bliskom istoku sve češće dovođena u pitanje.

„Erdogan je turskoj javnosti ponudio grandioznu viziju turskog vodstva u regionu, ali tu viziju sve više zamagljuju domaći nemiri i ekonomske teškoće koje zahtijevaju njegovu stalnu pažnju“, navodi Aydintasbas.

Pad režima Bashara al-Assada u Siriji, krajem prošle godine, Erdogan je vidio kao „zlatnu priliku“ za širenje turskog utjecaja. No ubrzo se pokazalo da je obnova Sirije „monumentalan zadatak koji Turska ne može iznijeti sama“.

Zato se Erdogan okrenuo Donaldu Trumpu.

„Trump je u Erdoganu vidio partnera koji može pomoći u stabilizaciji Bliskog istoka“, piše Aydintasbas, podsjećajući da je Ankara imala utjecaj na Hamas i da je mogla biti korisna u pregovorima o prekidu vatre u Gazi, ali i u mirovnim i rekonstrukcijskim naporima u Gazi i Ukrajini. Za razliku od prethodnih američkih administracija, Trump je, kako ističe autorica, „pokazivao divljenje Erdoganovom iliberalizmu i njegovom geopolitičkom balansiranju“, nazivajući ga „prijateljem“ i „vrlo snažnim liderom“.

Prvi rezultati izgledali su obećavajuće. Samo nekoliko dana nakon posjete Vašingtonu, šef turske obavještajne službe Ibrahim Kalin učestvovao je u pregovorima u Egiptu o primirju u Gazi – prvi put da se Ankara formalno uključila u izraelsko-palestinske pregovore.

Kada je 13. oktobra potpisan sporazum o prekidu vatre, Erdogan je stajao uz Trumpa i lidere Egipta i Katara.

„Za Erdoganove pristalice, njegova uloga bila je snažno simbolična“, piše Aydintasbas.

„Više od sto godina ranije britanski general Edmund Allenby ušao je u Jerusalem i okončao četiri stoljeća osmanske vladavine. A sada je Turska ponovo tu.“

Ali to je, upozorava autorica, slika koju Erdogan želi da Turci vide – ne i stvarno stanje.

„Turska moć zasad ne odgovara Erdoganovim aspiracijama da uspostavi regionalni poredak pod turskim vodstvom“, navodi ona i dodaje da je Trumpova podrška „dobra za optiku“, ali da „američki predsjednik sa svojom impulsivnom i neuređenom vanjskom politikom teško može dugoročno ojačati turski utjecaj“.

U samoj Turskoj vlast već godinama proizvodi mit o „Stoljeću Turske“, rehabilitirajući osmansko naslijeđe.

„Osmansko carstvo, nekada ismijavano kao simbol propadanja, sada se predstavlja kao model reda i pluralizma“, piše Aydintasbas, ističući da se u televizijskim serijama, konferencijama i svakodnevnoj kulturi stvara slika „zlatnog doba koje su navodno srušile strane intrige i unutrašnje izdaje“.

Erdogan tu mitologiju podupire otvorenom retorikom.

„Turska je veća od Turske“, rekao je nakon Assadovog pada, dodajući da se vizija države „ne može ograničiti na 782.000 kvadratnih kilometara“ i da oni koji pitaju „šta Turska ima s Libijom ili Somalijom – ne razumiju njenu sudbinu“.

Ali institucije koje bi trebale nositi takvu politiku ozbiljno su oslabljene.

„Država danas počiva na ramenima desetak sposobnih ljudi“, prenosi Aydintasbas riječi jednog visokog zvaničnika, objašnjavajući da su čistke i kadroviranje po lojalnosti ispraznili birokratiju i onemogućili dugoročnu strategiju.

Ekonomski temelji su jednako krhki.

„Imperijalna grandioznost za obične Turke izgleda veoma udaljeno od njihove svakodnevne borbe za opstanak“, piše autorica, podsjećajući da inflacija ostaje visoka i da Turska nema kapacitet da finansira obnovu Sirije. Već sada Damask mora tražiti pomoć Katara i Saudijske Arabije, što „smanjuje utjecaj Ankare upravo tamo gdje ga želi povećati“.

Najopasniji izazov, međutim, dolazi iz Izraela.

„Najneposredniji vanjski izazov Erdoganovoj viziji jeste produbljujuće rivalstvo s Izraelom“, ističe Aydintasbas, navodeći da Tel Aviv ne želi dopustiti Ankari da konsolidira kontrolu nad Sirijom. Izraelski napadi na lokacije planirane za turske baze samo potvrđuju da su interesi dvije zemlje „nespojivi“.

„Erdogan želi snažnu i centraliziranu Siriju pod turskim utjecajem. Izrael želi slabu i decentraliziranu državu“, piše autorica.

Zaključak je sumoran.

„Erdoganova želja za turskim poretkom – Pax Turkica – i dalje postoji, ali temelji tog poretka ostaju krhki“, upozorava Aydintasbas. Ako ne uspije isporučiti obećani novi vijek turske moći, „njegov projekat mogao bi se pretvoriti u podsjetnik na jaz između ambicija i stvarnih mogućnosti“.