Zvalo se silovanje ili nasilje nad ženama, riječ je o zločinu koji ne smije ostati nekažnjen

Je li i taj Miroslav Mika Antić svoju silovateljsku patologiju tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, vikendom, „usavršavao“ na nekoj od djevojčica u Podrinju?

Piše: Almasa Hadžić

S gnušanjem čitam navode iz ispovjesti glumice Milene Radulović iz Srbije o svemu šta je preživjela u privatnoj školi glume srbijanskog reditelja Miroslava Mike Aleksića.

Taj stari jarac (izvinjavam se jarčevima!) je poznat kao obožavatelj i zaljubljenik u lik i djelo ratnog zločinca Željka Ražnjatovića Arkana, pa mi se u glavi lomi strašna pomisao nije li i on svoju silovateljsku patologiju, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, vikendom „usavršavao“ na nekoj od djevojčica u Podrinju, a kako je to znalo upriličiti Arkanovo beogradsko društvo.

Ko zna? Možda.

A možda je samo u dokonosti skadarlijskih pijanki slušao priče o silovateljskim podvizima svojih „heroja silovanja“, o tome kako su se devedesetih godina po Bosni „nauživali“ sedamnaestogodišnjih muslimanki, pa u znak poštovanja prema njima, nastavio istim putem, samo sada u svojoj zemlji i nad svojim sunarodnjakinjama.

Senzibiliranost bh. javnosti sa iskustvom glumice Radulović skoro da je stopostotna.

Logično.

Jer, samo zamislite svoju sedamnaestogodišnju kćerku ili unuku u šakama monstruma, za koga ste, koliko do jučer, mislili da će svojom savršenošću i znanjem pomoći ostvarenju njihovih dječijih snova. Teško i zamisliti.

Ili još gore: zamislite svoju kćerku ili unuku u godinama u kojim je bila Radulović, kako je pred očima rođenog oca, brata, majke, komšije, golu, čejreče dojučerašnji školski drugovi i Arkanovi monstrumi iz Srbije, kako se to 1992. godine masovno činilo po Bosni, a one ih mole da ih ubiju, jer od boli i od srama, jednako, ne mogu da otvore svoje bezgrješne oči i pogledaju svijet oko sebe.

Bila je, negdje, polovina juna 1992.godine. Dan kakav nikad neću zaboraviti: vedro nebo, sunce ogrijalo, a kiša pada. U selu Međeđa kod Sapne ispred kuće na laktu sela skupio se narod.

Pročulo se da su stigli zarobljenici iz džamije Đulići. Svako čeka nekog svoga.

„Doktorice, možete li odvesti moju kćerku na pregled u Tuzlu. Ona je...“ zagrcnu se suzama krupan Čovjek, zadnjim atomima snage tražeći pomoć za svoje dijete kome dok su bili zarobljeni u džamiji, kao otac, pomoć nije mogao pružiti.

Ruke mu se tresu.

„Gdje vam je kćerka“ tiho pita doktorica ,Tuzlanka gospodskih manira čije lice odjednom poprimi blijedo sivu boju.

„Tu je negdje“ odgovori Čovjek „krije se od naroda“. A i on se, kaže, krije od naroda.

Kćerka mu, kao i njena drugarica, nije imala ni 17 godina kada su ih, tih dana zarobili u Đulićima i u seoskoj džamiji silovale komšije iz susjednog srpskog sela kao i njihova „srbijanska braća“.

Koji sat kasnije, preplašene, pogleda oborenog zemlji, teško su progovarale o tome kakvom su zlostavljanju bile izložene.

Njih i još nekoliko žena, doktorica je dan kasnije odvela na pregled u Klinički centar u Tuzli.

A samo nekoliko dana ranije u Međeđu su stigle i zarobljenice logora u Liplju.

Mahom, djevojčice od 15 do 17 godina.

Uz njih i njihove majke, tetke. Sve su, bez razlike, bile silovane.

Četiri njih tada su smogle hrabrosti i javno progovorile šta su preživjele u logoru. Novinar Roy Gatman prenio je dio njihovih svjedočenja u svojoj čuvenoj knjizi „Svjedok genocida“ za koju je dobio Pulicerovu nagradu.

„Molim vas, ja hoću javno da kažem ko me je silovao. Hoću da svijet zna kakvi su to monstrumi od ljudi“ govorila mi je nakon rata žena koja je na početku agresije, u svojoj sedamaestoj godini, zarobljena u okolini Bratunca i danima silovana.

Tražila je da se javno objavi njen identitet, kaoi identitet njenih silovatelja.

Bila je ništa manje hrabra od Milene Radulović čijoj se hrabrosti ovih dana svi divimo jer je javno uprla prstom u svog silovatelja.

Primjer moje sagovornice iz Bratunca je samo jedan u nizu da u ratu silovane žene, nakon rata nisu šutile o tome šta su preživjele, kako to mnogi žele predstaviti. Govorile su.

Samo je pitanje da li smo ih slušali, ustvari da li su kao žrtve imale našu javnu podršku da se njihovi silovatelji strpaju u zatvor, a kakvu danas ima glumica Milena Radulović. Odgovorno tvrdim da nisu.

Bilo da se zove silovanje ili seksualno naselje nad ženama, svejedno, riječ je o strašnom zločinu koji ne smije ostati nekažnjen.

Zato, aplaudiram svakom onom ko je ovih dana digao glas protiv silovatelja djevojčica u školi glume Miroslava Aleksića u Beogradu.

Jednako tako prezirem svakog onog ko trideset godina zna, a šuti o identitetu silovatelja iz njegovog komšiluka, grada, države koji su devedesetih godina u Bosni i Hercegovini uništili živote desetinama hiljada silovanih bošnjačkih žena i djevojčica.

Najvećem broju takvih Srbija i Beograd i danas su sigurno utočište.