Scenarij manifestacije nekog događaja koji je i historijski bitan mnogo više je od pukog redanja gostiju, govornika, statista... On je pokazatelj u kom pravcu jedno društvo ide.
Piše: Sead Numanović
Dva događaja u jednom gradu, dvije potpuno različite poruke.
U Mostaru je u protekla dva dana obilježeno formiranje tzv. "Hrvatske zajednice Herceg Bosne" i stvaranje 4. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Ko je makar i ovlaš u medijima propratio te događaje, ostao je posramljen!
Formiranje preteče "Hrvatske Republike Herceg Bosne", koja je na Tribunalu u Hagu osuđena za najteže oblike ratnih zločina bilo je glamurozno i trajalo je danima.
Proslava formiranja 4. korpusa bila je - jadna!
"Herceg Bosnu" se u Mostaru aktivno slavilo cijela tri dana!
Skupovi, simpoziji, okrugli stolovi, polaganje cvijeća, paljenje svijeća, molitve... ne može se sve ni pobrojati.
Manifestacije slavljenja herojskog 4. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine trajale su, pa hajmo biti blagonakloni, SAHATAK!
Na "Herceg Bosnu" su ponosno došli svi. Od samog vrha do stražara u koncentracionim logorima Dretelj i Sjeverni Logor, na primjer.
4. korpusu rođendan su čestitali poneki.
Dragan Čović je govorio. I to ne jednom. I poslao neke vrlo jasne poruke.
Denis Bećirović nije bio u Mostaru.
Ni ovog puta!
Scenarij manifestacije nekog događaja koji je i historijski bitan mnogo više je od pukog redanja gostiju, govornika, statista... On je pokazatelj u kom pravcu jedno društvo ide.
Bošnjacima je već decenijama svaki događaj isti - bilo da oplakujemo šehide ili slavimo uspjehe. Proučimo Fatihu, položimo cvijeće, eventualno neko nešto "prigodno" prozbori i - brže bolje - razlaz!
Vraćamo se najomiljenijoj igri - vlastitom klanju zubima, prozivanju, pljuvanju, lažima, petljanjima, KRIMINALU... Hajduci smo u vlastitoj državi!
Čović je sa svojom svitom stao ispred poznate građevine.
Mi u Mostaru nismo imali propisno ni gdje stati!
Zašto?
Pa zato što se godinama neke kljakave babe ne mogu dogovoriti ni o centralnom obilježju 4. korpusa!
I sramotno! I jadno! I tužno!
I iznad svega - obeshrabrujuće.
U kakvoj je to kolektivnom stanju narod koji dopušta da mu je svaki praznik isti?!
I koji otaljava sjećanje na najveću žrtvu koje je jedan čovjek mogao dati - vlastiti život!?
Jesmo li se to mi stvarno umorili od borbe za Bosnu i Hercegovinu?
JESMO!
Šta to našoj djeci govori?
Bježite što dalje odavde!
Šehidi nisu ginuli za to.
