Zar samo četverica optuženih za ubistvo 700 zarobljenika?

Vidjet ćemo jesu li dokazi za slučaj Bijeli Potok "isparili" slično onim za Srebrenicu.

Piše: Almasa Hadžić

Ko se to iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine, godinama ismijava ili, kako bi kazali Podrinjci "šegači" sa žrtvama ratnih zločina na području Zvornika?

Ili bolje, pitati jezikom ulice, jer većinu slučajeva koje Tužilaštvo posljednjih godina "tretira" kad su u pitanju ratni zločini počinjeni 1992. godine u Podrinju, uličarska je praksa ili "za*ebancija" domaćeg pravosuđa, tačnije jednog broja namjenski instaliranih tužilaca u tom Tužilaštvu, kojim se ponižavaju bošnjački narod i njegove žrtve ubijene početkom agresije na najsvirepiji način.

A s njima i toliko željena pravda.

Bolje ikad, nego nikad, rekli bi oni čiji život curi u čekanju pravde.

To "ikad" eto, ukazalo se podizanjem optužnice protiv četverice zvorničkih Srba i to nakon 31 godinu od zločina počinjenog nad više od 700 bošnjačkih muškaraca, zarobljenih na Bijelom Potoku kod Zvornika.

Zarobljeni su pod komandom tadašnje TO Zvornik i lokalnog MUP-a, a zarobljavali su ih i ubijali svima poznati pripadnici TO i civilne policije sprovodeći plan svog političkog ideologa o "nestanku muslimana" sa ovih prostora.

Za tih 31 godinu, optuženi Dragan Spasojević koji je u predvečerje agresije, kao visoki policijski kadar tadašnje SDS vlasti u Zvorniku, hodajući hodnicima zvorničkog MUP-a glumio pjevača i uz pjesmu "ko se s nama druži život mu je duži" trenirao potčinjene, među kojima i optuženog Petka Panića, kako po zvorničkim selima zarobljavati "mrske muslimane", obogatio se do te mjere, da ni sam danas ne zna koliko čega i gdje sve ima.

Samo što je agresija stala Spasojević je postao "ugledni" graditelj, vlasnik benzinskih pumpi, osiguravajućeg društva... ali i vlasnik nekretnina, kako u BiH, tako i u Srbiji u koju je, svjestan šta je radio, poodavno odselio.

Tužilaštvo BiH mu za sve ove godine koliko u BiH dolazi s ličnom kartom Srbije, nije ni čvoku opalilo.

I upravo kad je podignuta optužnica protiv Dragana Spasojevića, Petka Panića, Vinka Radovića i Dragomira Vasića, Bošnjaci su se sjetili da upitaju: pa zar samo četverica.

Ili, ko to od svjedoka ovog strašnog zločina koji se ovoj četverici stavlja na teret, danas, uopće, ima živ.

Nazija Beganović majka kojoj su na Bijelom Potoku zarobili, a potom ubili 6 sinova i muža umrla je 2015.godine. Poznala bi Nazija, uvjeravala je autora ovog teksta jedne prilike, bar nekog od onih koji su joj na Bijelom Potoku zarobili sinove, a ona ih molila da joj ostave, bar jednog.

Među živima nema ni Vejsila Hamzića, čovjeka iz "treće ture" zarobljenika sa Bijelog Potoka, dovezenih na strijeljanje u Gerinu klaonicu u kojoj je svaka pristigla "tura" živih, najprije, morala iz klaonice iznijeti prethodno strijeljane, kako bi se oslobodio prostor za naredno strijeljanje.

Među živima je, hvala Bogu, Fedahija Hasanović, također, zarobljenik sa Bijelog Potoka, koji je preživio strijeljanje u Karakaju. Fedahija zna ko je zarobljavao, ko odvodio na strijeljanje, ko strijeljao.

Pitanje je samo da li ga, nakon 31 godinu, sjećanje još uvijek služi.

Nažalost, na desetine osoba, mahom, majki, supruga i sestara, koje su svojim očima, na Bijelom Potoku, gledale svoje komšije, Srbe, obučene u vojnu uniformu, kako im sinove, muževe, braću guraju na kamione, lokalne policajce "one iz patrole" kako ih pendrecima odvajaju za ubijanje, nažalost, nisu više među živima.

Za ove protiv kojih je podignuta optužnica, Tužilaštvo je godinama znalo ko su bili i šta su radili te 1992. godine.

Imalo je sve "papire" o njihovoj ratnoj i poratnoj biografiji i bilo je pitanje samo volje tužilaca kad će i hoće li uopće optužnica protiv njih biti podignuta.

Dragomir Vasić već jednom je uspio izbjeći odgovornost za zločine u Srebrenici, iako je u vrijeme genocida bio prvi čovjek Centra službi bezbjednosti Zvornik – Centra na čijem lokalitetu je 1995. godine ubijeno više hiljada Srebreničana.

Vidjet ćemo jesu li dokazi za slučaj Bijeli Potok "isparili" slično onim za Srebrenicu.

Petko Panić i Vinko Radović – prvi policijski zvaničnik, drugi partijski rukovodilac i borac za srpsku stvar - uhapšeni su zahvaljujući savjesnom uposleniku Granične policije i to pri pokušaju bijega u Srbiju, jer su im "izvori" iz Tužilaštva i SIPA-e dojavili da se sklone.

Panić i Radović nisu uspjeli pobjeći, ali zato jeste većina onih koji su znali da ih je neko prepoznao kao izvršioca zločina nad zarobljenim na Bijelom Potoku i da je taj "neko" voljan svjedočiti o tome šta je vidio.

Da li će četverica jučer optuženih, obzirom na broj svjedoka koje će trebati saslušati, biti predmet još jedne višegodišnje pravosudne farse, kakvim godinama svjedočimo, to tek trebamo vidjeti.

Ustvari, hoće li ratni zločin počinjen prije 31 godinu nad zarobljenicima sa Bijelog Potoka, biti još jedno "šegačenje" sa žrtvama kako bi to rekli u Podrinju, s jasnom porukom da Bošnjake možeš ubijati do mile volje, klati ih po lokalnim klaonicama, školama, domovima kulture, a da ti za to niko ni čvoku ne opali.

Ne samo počiniteljima zločina, već i onim koji dokaze protiv takvih godinama drže skrivene.

I još nešto: zar samo četverica optuženih za ubistvo 700 zarobljenika?