Piše: Almasa Hadžić
Ko se to iz Tužilaštva Bosne i
Hercegovine, godinama ismijava ili, kako bi kazali Podrinjci "šegači" sa
žrtvama ratnih zločina na području Zvornika?
Ili bolje, pitati jezikom ulice,
jer većinu slučajeva koje Tužilaštvo posljednjih godina "tretira" kad su u pitanju ratni zločini počinjeni
1992. godine u Podrinju, uličarska je praksa ili "za*ebancija" domaćeg
pravosuđa, tačnije jednog broja namjenski instaliranih tužilaca u tom
Tužilaštvu, kojim se ponižavaju bošnjački narod i njegove žrtve ubijene početkom
agresije na najsvirepiji način.
A s njima i toliko željena pravda.
Bolje ikad, nego nikad, rekli bi oni
čiji život curi u čekanju pravde.
To "ikad" eto, ukazalo se podizanjem optužnice protiv četverice zvorničkih Srba i to nakon 31 godinu od
zločina počinjenog nad više od 700 bošnjačkih muškaraca, zarobljenih na Bijelom
Potoku kod Zvornika.
Zarobljeni su pod komandom tadašnje
TO Zvornik i lokalnog MUP-a, a zarobljavali su ih i ubijali svima poznati pripadnici
TO i civilne policije sprovodeći plan svog političkog ideologa o "nestanku
muslimana" sa ovih prostora.
Za tih 31 godinu, optuženi Dragan
Spasojević koji je u predvečerje agresije, kao visoki policijski kadar tadašnje
SDS vlasti u Zvorniku, hodajući
hodnicima zvorničkog MUP-a glumio pjevača i uz pjesmu "ko se s nama druži život
mu je duži" trenirao potčinjene, među kojima i optuženog Petka Panića, kako po
zvorničkim selima zarobljavati "mrske muslimane", obogatio se do te mjere, da ni sam danas ne
zna koliko čega i gdje sve ima.
Samo što je agresija stala
Spasojević je postao "ugledni"
graditelj, vlasnik benzinskih pumpi, osiguravajućeg društva... ali i vlasnik
nekretnina, kako u BiH, tako i u Srbiji u koju je, svjestan šta je radio,
poodavno odselio.
Tužilaštvo BiH mu za sve ove godine
koliko u BiH dolazi s ličnom kartom Srbije, nije ni čvoku opalilo.
I upravo kad je podignuta optužnica
protiv Dragana Spasojevića, Petka Panića, Vinka Radovića i Dragomira Vasića, Bošnjaci
su se sjetili da upitaju: pa zar samo četverica.
Ili, ko to od svjedoka ovog
strašnog zločina koji se ovoj četverici stavlja na teret, danas, uopće, ima
živ.
Nazija Beganović majka kojoj su na
Bijelom Potoku zarobili, a potom ubili 6 sinova i muža umrla je 2015.godine. Poznala bi Nazija, uvjeravala je autora ovog
teksta jedne prilike, bar nekog od onih koji su joj na Bijelom Potoku zarobili sinove,
a ona ih molila da joj ostave, bar jednog.
Među živima nema ni Vejsila
Hamzića, čovjeka iz "treće ture" zarobljenika sa Bijelog Potoka, dovezenih na
strijeljanje u Gerinu klaonicu u kojoj je svaka pristigla "tura" živih, najprije, morala iz klaonice iznijeti prethodno strijeljane, kako bi se oslobodio
prostor za naredno strijeljanje.
