Zapad se pokrenuo. Hoće li biti selameta za BiH?

Niko neće, umjesto nas, rješavati naše probleme. Uspjeh je moguć samo ako se pokrenemo, pokažemo akciju, a ne samo kukumavčimo i sterilno reagiramo. A vremena za čekanje i gubljenje nema.

Piše: Sead Numanović

Dejton je „napunio“ 25. godina.

Četvrt vijeka prošlo je od sloma agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Pesimisit bi rekli da nikad nije bilo gore.

Optimisti – uvijek može gore.

Nakon 25 godina Bosna i Hercegovina nije daleko odmakla od onih hladnih, sumornih, ali i ponositih dana kada je ovaj sporazum zaključivan. Bio je to, istovremeno i posljednji, vrlo težak i još više gorak veliki kompromis koji je napravljen.

Država je faktički podijeljena na dva dijela. U jednom su Bošnjaci, Hrvati, Srbi i „ostali“, ostali da mukotrpno kroz dogovore pokušavaju praviti državu. Stvoren je kompliciran entitet – Federacija BiH. S dodatnih 10 kantona.

U drugom dijelu – entitet Republika Srpska – bosanski Srbi su zaokružili ono što im je zaposjela tadašnja Jugoslovenska narodna armija. Umeđuvremenu su njihovi politički i vojni lideri naredili i proveli etničko čišćenje, pobijeno je i popaljeno sve što se moglo. Izvršili su genocid u Srebrenici, a ništa manji zločini počinjeni su u Prijedoru, Sanskom Mostu, Foči, Zvorniku, Višegradu, Bratuncu...

Rat je prestao. Nastupio je gorki mir.

BiH je u jednom kratkom, blistavom momentu, napravila krupne kvalitativne iskorake k stvaranju funkcionalne države, bila predvodnik reformi na putu k Evropskoj uniji i NATO-savezu... Čak su i neki „ozbiljni“ političari prognozirali ulazak u obje ove asocijacije 2014. godine.

Bilo je to doba Paddyija Ashdowna.

A onda su stvari krenule nizbrdo.

Ovih dana vidimo cijeli niz ozbiljnih poruka Zapada da tako više ne može.

Heiko Maas, ministar vanjskih poslova Njemačke, poručio je i da „u Evropi nema mjesta za one koji veličaju ratne zločince i negiraju zločine“.

Prije njega, novoizabrani predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Joe Biden, povodom 25 godina od genocida u Srebrenici, poručio je isto. Kasnije je objavio i platformu za Bosnu i Hercegovinu u kojoj je iznio neke osnovne postavke svoje politike prema našoj zemlji, kada preuzme dužnost.

To bi se trebalo desiti 20. januara naredne godine. Dakle, ubrzo.

Josep Borell, šef evropske diplomatije, poručio je jučer i da „EU ne može i neće dopustiti da BiH bude propala država“.

Da ne bi bilo zabune i sumnji da su to prazne riječi, objasnio je da to nije u interesu EU, koja ne može sebi priuštiti „da na jutoistoku Evrope postoji crna rupa“.

Niz zapadnih diplomata na službi u BiH, uglavnom ambasadora, povodom 25. godišnjice od potpisivanja Dejtona, poručilo je da taj sporazum nije krov, već tek temelj za izgradnju funkcionalne BiH, kadre da se suoči i izbori s izazovima integracija u EU i NATO.

Šta nam sve te poruke govore?

Ako je suditi po raspoloženju u zapadnom političkom korpusu, slijede nam i promjene Ustava BiH.

Minimum minimima, da se tako izrazimo, je dogovor o provođenju presude Sejdić-Finci.

EU na tome sve izraženije insistira.

Naredna godina, stoga, bit će trubulentna. Za očekivati je, ako se nešto nepredviđeno ne desi i ako se pandemija konačno slomi uspješnim vakcinacijama, da ćemo u Sarajevu gledati sve više stranih zvaničnika „s agendom“.

No, nemamo ama baš nikakve razloge da budemo sretni.

Iluzija je da će nam bilo ko rješavati naše probleme.

I dobro je da je tako.

Potrebna su, dakle, domaća rješenja. Prijedlozi ne samo promjena Ustava BiH (a oni su odavno poznati), već i novi, kvalitetni, evropski zakoni u javnim nabavkama, pravosuđu, javnoj upravi, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti.

U čekanju da nam neko sa strane riješi naše sve brojnije probleme, državu smo zapustili.

Bolesno sujetni bošnjački političari su i nečinjenjem – bez političkih inicijativa i akcija – i generiranjem poslušništva, nepotizma, korupcije... negativnom kadrovskom selekcijom, najsvesrdnije pomogli djelovanjima onih koji bi da ovu državu raskomadaju.

Da su 5 posto energije s međusobnih objeda i blaćenja preusmjerili u pisanje i usvajanje dobrih zakona, stanje ne bi bilo ni blizu ovom kako sada jeste.

SAD i EU su voljni i spremni snažno se angažirati. Ali nemaju vremena za bacanje i uzaludno nadanje da ćemo se dozvati pameti i pokrenuti. Vrijeme curi, problema u svijetu je sve više i više.

Jedino što može spriječiti njijov angažman jeste – opet – nečinjenje naših lidera.

Jedan je ovdašnji portal objavio tekst nakon pobjede demokratskog kandidata za predsjednika SAD, pod naslovom:“S čime ćemo pred Bidena izać'“.

I zbilja – s čime?!