Uništenje Čerkeza počelo je u fizičkom smislu desetljećima prije konačnog udarca 1860-ih i nastavio se nakon genocida 1864. godine.
Faris Marukić
Gruzijska skupština, 20. maja 2011. godine, donijela je
Rezoluciju kojom je kao genocid označen plansko, masovno ubijanje i
protjerivanje Čerkeza od strane ruske carske vojske 60-ih godina 19. stoljeća.
U Rezoluciji se također navodi da one koji su deportirani iz svoje domovine i
njihove potomke treba priznati kao izbjeglice. Taj potez bio je iznenađenje za
svijet koji je ovaj zločin zaboravio desetljećima nakon uništenja ovog,
većinski muslimanskog, kavkaskog naroda 1864. godine.
Brisanje Čerkeza iz kulturnog sjećanja Evrope bilo je naglo
i totalno: dok je između 1830-ih i 1860-ih bilo gotovo nemoguće kupiti europske
novine bez da nađete članak koji bi raspravljao o Čerkezima, do 1900. godine,
jedina referenca na “Circassiu” u evropskim medijima odnosila se na luksuzni
brod koji nosi to ime.
Čerkezi su nastojali da sačuvaju svoj identitet, uvijek s
nadom da će se jednoga dana vratiti u svoju domovinu, ali krvavo 20. stoljeće
odvratilo je svjetsku pozornost od njihove borbe, te su se suočili s mogućnošću
da će njihova žrtva zauvijek biti zaboravljena.
Riječ je o dešavanjima u malom kanjonu koji je nekad bio
poznat pod nazivom Qbaada. Ovdje su Čerkezi i njihovi abhazijski saveznici
pružili zadnji otpor protiv Rusa u maju 1864. godine. Rusi su nakon slamanja
otpora 21. maja (prema starom ruskom kalendaru) održali povorku i banket u
Qbaadi na kojoj su medalje dodijeljene oficirima odgovornim za konačnu pobjedu.
Čerkezi su odvedeni u Soči, gdje ih je na hiljade umrlo, dok su čekali da ih
brodovi odvedu u Osmansko Carstvo.
Ruski oficir Ivan Drozdov opisao je prizor oko Sočija dok su
Rusi slavili:
"Na putu naše oči su se susrele sa zapanjujućim slikama: leševi
žena, djece, starih osoba, rastrganih i napola pojedenih od pasa; protjerani ,
gladni i bolesni, gotovo preslabi da bi pomaknuli noge, urušavajući se od
iscrpljenosti i postajući plijen psima dok su još živi".
Qbaadu su 1869. naselili ruski imigranti i oblast
preimenovali u Krasnaya Polyana (Crvena Livada). Možda bi ovaj genocid i bio
prepušten zaboravu da Međunarodni olimpijski komitet (MOC) nije dodijelio
organizaciju Olimpijskih igara 2014. godine Rusiji i Sočiju, koje su se održale
na 150. godišnjicu uništenja Čerkeza na Crvenoj Livadi, gdje su Rusi slavili,
dok su Čerkezi izdisali na obali. MOC je, moguće nesvjesno, ponovo aktualizirao
gotovo zaboravljeni genocid i doveo Čerkeze ponovo u međunarodnu arenu.
Kavkazom su ruski carski oficiri vladali kao svojim ličnim
feudom, a car i njegovi ministri nisu bili dovoljno informirani o regiji kako
bi osporili njihovu prosudbu. Muriel Atkin ističe, da je ta slabost u sistemu
upravljanja stvorila probleme za Rusiju na cijelom Kavkazu i šire: To je
naročito istinito kada su u pitanju područja kao što su Kavkaz i Iran, koji su
bili udaljeni od tradicionalnih interesa većine ruske elite. Malo je ljudi
razumjelo, ili čak tvrdilo, da razumiju tamošnje stanje, pa carevi nisu imali
drugog izbora nego da se oslone na iste neobrazovane ili pristrane ljude kakve
je Katarina Velika imala prije njih.
Zapovjednici od Alekseja Ermolova 1820-ih do Nikolaja
Evdokimova 60-ih godina 19. stoljeća redovno su obmanjivali St. Petersburg i
namjerno sabotirali politike koje su mogle dovesti do mirnog okončanja rata.
Uništenje Čerkeza počelo je u fizičkom smislu desetljećima prije konačnog
udarca 1860-ih i nastavio se nakon genocida 1864. godine. Jednom kada je
Katarina Velika odlučila 1760-ih da sjeveroistočne obale Crnog mora treba biti
ruska, carska vojska malo po malo potiskivala je Čerkeze sve dok nisu bili
okruženi u visokim planinama. Do 1820-ih velika većina Kabardijanaca je ili
ubijena ili protjerana u „zapadnu Čerkeziju“, gdje su boravili do kobne 1864.
godine.
Kemal H. Karpat je u svom djelu napisao da Počevši od 1862.,
i nastavljajući se kroz prvo desetljeće dvadesetog stoljeća, više od 3 milijuna
ljudi pripadnika kavkaskih naroda, često zajednički nazivani Čerkezi, bili su
prisiljeni od strane Rusa da napuste zemlju svojih predaka.
Salaheddin-beg spominje 1867. ukupno 1.008.000 izbjeglica s
Kavkaza i Krima, od kojih je 595.000 u početku bilo naseljeno na Balkanu.
Dodatnih pola miliona iseljava se 1879., i još pola miliona do 1914.
godine. Većina njih bili su Čerkezi,
iako su među njima bili i krimski Tatari, Čečeni i drugi muslimanski narodi.
Stotine hiljada muškaraca, žena, staraca i djece stradalo je na ovom putu bez
povratka. Rusi su ih progonili i iz njihovih novih domova na Balkanu. Oni koji
su ostali u Rusiji i oni u dijaspori borili su se sljedećih pet generacija da
očuvaju svoju kulturu. Nažalost, države u kojima živjeli su bili više
zainteresirani za njihovu asimilaciju.
