Vučiću, ništa ti ne treba vjerovati!

Srbiji, neka je Bog na pomoći! A i nama koji smo osuđeni da graničimo s njima...

Piše: Almasa Hadžić

 

Režim Aleksandra Vučića, jučerašnjom pobjedom na izborima u Srbiji na putu je da zaokruži punoljetstvo nasljednika ideologije ratnih zločinaca i mrzitelja iz devedesetih godina kakve Evropa nije, bar u mirnodopskom vremenu, vidjela još od vremena Adolfa Hitlera.

Nagledali smo se zločinaca u agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, ali, njihova mržnja i zločinački nagon spram „mrskih muslimana“ i Hrvata javno su eskalirali tek, možda, uoči agresije na Hrvatsku i mnogi, sve do dana dok nisu postali žrtve te mržnje, nisu vjerovali da komšije tako krvoločno mrze i ubijaju.

Da je svijet samo jučer vidio slike sa biračkog mjesta na Prirodno matematičkom fakultetu u Beogradu gdje „pronosioci Vučićeve demokratije“ pjesmom „nož, žica, Srebrenica“ iskazuju podršku svojim kandidatima na izborima, dovoljno bi bilo da shvati mentalnu strukturu podmlatka jednog veoma opasnog režima koji je, definitivno, opkoračio Srbiju.

Svjedoči tome i do sada neviđeno na sportskim terenima u svijetu, a što je jučerašnje odbijanje košarkaša Crvene zvezde na utakmici sa Žalgirisom, da podrže poruku „stop ratu“, ovog puta u Ukrajini.  

U timu Crvene zvezde nisu jučer igrali ni Mladić, ni Karadžić, ni Milošević ni njihovi nekad potčinjeni zločinci, ali, sudeći po stavu mladih Zvezdinih košarkaša, očigledno je da su igrali sljedbenici njihove ratne ideologije.

Jer da to nisu, s obje ruke bi podržali zaustavljanje rata u Ukrajini.

Strašno!

Hvalit će se Vučić, sa sve demokratkim i evropskim putevima Srbije pod njegovom vlašću, poštovanjem integriteta i suvereniteta zemalja orkuženja, raznim „tandara, mandara“ političkim frazetinama uvjeravati svijet u gradnju politike stabilnosti u Evropi, ali, opasno sjeme mržnje, koje je sa njegovim režimom proklijalo javnom prostoru Srbije, definitivno, neće moći sakriti.

Aleksandra Vučića, politički je rodio i odgojio ratni zločinac Vojislav Šešelj.

Šešelj je za zločine koje je počinio osuđen na međunarodnom  sudu, odležao dosuđenu robiju, ali se sretan vratio u Srbiju u kojoj je, pod vlašću svog političkog sina, njegova ideologija, ne samo preživjela, već je u fazi potpunog ostvarenja njenih ciljeva.

Srbija je, svjedoci smo, u svoju zaštitu primila na stotine počinilaca ratnih zločina iz devedesetih godina.

Tamo ih čuva, izdržava i daje im mogućnost da javno djeluju, tačnije odgajaju svoje nasljednike.

To su oni kojima je,vidimo svako malo, druga državna himna postala pjesma „nož, žica Srebrenica“ koji na javnim  manifestacijama,  umjesto državnog grba, pokazuju likove ratnih zločinaca, a koji su, svoje ideološko punoljetstvo ostvarili, upravo sa režimom Aleksandra Vučića.

Ona druga Srbija, ako uopće više i postoji, na jučerašnjim izborima, nažalost, zgažena je.

Stoga, kad Vučićev režim na sud pošalje prvi hor pjevača „nož, žica, Srebrenica“, prve autore beogradskih grafita ratnih zločinaca, tada bi se moglo i povjerovati u njegovu sinošnju priču o Srbiji kao zemlji kojoj je „mir i stabilnost u regionu i svijetu“ primarna zadaća.

Dotle, Vučiću, ništa ne treba vjerovati.

A Srbiji, neka je Bog na pomoći! 

A i nama koji smo osuđeni da graničimo s njima... 

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.