Vučić obmanjuje EU i SAD. On ne želi nikakve integracije

Ni srpsko društvo, ni tamošnja nacionalistička elita, ni aktuelna vlast ne vide Srbiju kao dio EU.

Piše: Bahri Spahiju

Kosovo je i na kraju 2020. godine tamo gdje je bilo i prije dvanest godina, odvojeno od Srbije, ali Srbija nije odvojena od njega, jer ne priznaje njegovu nezavisnost.

Svi dosadašnji pregovori koji su vođeni uz međunarodno prisustvo, od onih u Rambujeu (1999.), preko Bečkih razgovora (2006.), do Briselskog (2014.) i Vašingtonskog sporazuma (2020.) nisu riješili srpsko-albanski Gordijev čvor.

Etnički i historijski princip

Sukob dva principa na Kosovu: etničkog, na koji se pozivaju Albanci i historijskog, na koji se pozivaju Srbi, ne samo da nije ublažen, već je u mnogim segmentima, zbog promijenjenih međunarodnih okolnosti, izraženiji nego sto je bio u trenucima kada je Kosovo proglasilo svoju nezavisnost. Kosovski saveznici (SAD i EU) su značajno manje angažirani u regionu, što zbog zamora, što zbog izmijenjenih prioriteta i unutarnjih slabosti, dok su srpski partneri (Kina i Rusija) u velikoj mjeri povećali svoj utjecaj i u regionu, ali i na globalnom planu.

Osim toga, za vrijeme Trumpove vladavine u SAD bio je očit pokušaj njegove administracije da se problem Kosova iz Brisela prenese u Vašington, ne iz želje da se pronađe neko rješnje, već da to bude jedan od spoljnopolitičkih rezultata koji će se koristiti u predsjedničkoj kampanji. Trumpu je to pomoglo, taman onoliko koliki je i kvalitet samog sporazuma koji su u septembru potpisali Avdullah Hoti i Aleksandar Vučić.

Trump je izgubio izbore, Vučić dobio penkalu od sada već bivšeg američkog predsjednika, a jedino je Hoti zabilježio neki poen zbog činjenice da će Izrael priznati Kosovo.

Međutim, za kosovsku javnost to je skoro pa ništa, s obzirom da je cilj albanskih pregovarača da Srbija, a ne Izrael, prizna Kosovo kao nezavisnu državu. Poslije poraza Trumpa veliko je i pitanje šta će uopće ostati od tzv. Vašingtonskog sporazuma koji se bavio svim i svačim, samo ne onim sto je suština, a to su odnosi Srbije i Kosova. Jedino što je Trump uspio, preko svog potkapacitiranog izaslanika Richarda Grenella, da izdjejstvuje smjenu bivšeg kosovskog premijera Aljbina Kurtija, koji se protivio da učestvuje u prljavoj predizbornoj igri za američkog predsjednika i da žrtvuje kosovske interese zarad njegovog reizbora.

Grenell je već danas opskurna politička figura koja je mogla bitisati samo u Trumpovom okruženju, Kurti je u opoziciji na Kosovu i njegova stranka je po svim anketama vodeća politička snaga, sa 40 posto podrške i vjerovatni pobjednik sljedećih izbora, kad god da se održe.
Evropska unija imenovanjem specijalnog izaslanika Miroslava Lajčaka također je pokušala oživjeti srpsko-albanske pregovore, koji su dugo bili u stanju kliničke smrti. Razgovori su pokrenuti sa mrtve tačke, ali ne o statusu, već o rješavanju praktičnih ekonomskih, humanitarnih, finansijskih i drugih tehničkih pitanja.

No, ni u tome nema značajnijeg napretka.

Dogovor o dogovaranju

Obično se dvije delegacije dogovore da nastavljaju dogovore “za mjesec dana”.

I tako unedogled.

Jednostavno, u ovom trenutku, nema političkog autoriteta u EU koji će izdjejstvovati ozbiljniji sporazum između dvije strane. Ključna greška i EU i SAD, je što u startu polaze od pogrešne pretpostavke: ako Kosovo i Srbija žele u EU onda moraju riješiti međusobne sporove kroz uzajamno priznanje.

Greška je samo u tome što ni srpsko društvo, ni tamošnja nacionalistička elita, ni aktuelna vlast ne vide Srbiju kao dio EU. Vučić će naravno ponavljati da je “Srbija na evropskom putu”, da je protiv “zamrznutog konflikta” na Kosovu, ali su to izjave za međunarodnu javnost i zvaničnike u Briselu kojima je obećao, po dolasku na vlast, da će “za dvije-tri godine riješiti kosovski problem”.

Srbijanski predsjednik će pod pritiskom praviti ustupke u tehničkim pregovorima oko Kosova i na taj način pokazivati kooperativnost prema međunarodnoj zajednici da je ne bi okrenuo protiv sebe, baš kao sto će iz istih razloga Srbija otvarati poglavlja u procesu pristupanja EU, ali to nije niti stvarni cilj ni spoljnopolitički prioritet.

To Vučić neće nikada javno reći, da ne bi bio u međunarodnoj izolaciji, ali on neće ništa uraditi, niti napraviti veći kompromis koji bi mogao uticati i na njegov rejting, a kamoli da ugrozi njegovu vladavinu.

Zato smiješno djeluju izjave briselskih birokrata da Srbija ove godine neće otvoriti nijedno novo pregovaračko poglavlje, kao da će se neko u Beogradu ozbiljno nasekirati zbog toga.

Odlučno NE Briselu

U svim anketama, rađenim u Srbiji, na pitanje da li Srbija treba priznati Kosovo u zamjenu za prijem u EU, više od 2/3 ispitanika odgovara sa “NE TREBA”.

Kako je pokazalo istraživanje Beogradskog centra za bezbijedonosnu politiku (BCBP), čiji su rezultati objavljeni 7. decembra, tek 7 odsto ispitanika u Srbiji podržava ideju o priznavanju Kosova kao samostalne države, a čak 85 odto ne podržava ni Vučićevu ideju o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova. Njih 48 procenata smatra da je najbolje rješenje da se Kosovu vrati autonomija u okviru Srbije.