Osumnjičeni za teške ratne zaločine počinjene u Vlasenici tokom agresije, nakon dugo vremena, naredne sedmice, ponovo će sjesti u sudske klupe.
Piše: Almasa Hadžić
Nema, čini mi se, gore sorte ljudi
od poltrona i ulizica. Posebno onih koji se ulizuju dojučerašnjim
neprijateljima, osobama koje su im ubile
brata, oca, silovale majku, sestru, prijateljicu...
Takvih ima u svim narodima, a, kad
su Bošnjaci u pitanju, posebno su se p(r)okazali u vremenu nakon agresije gdje
su pojedini za sitne interese, prodavali „vjeru za večeru“, odnosno lažno
svjedočili u interesu zaštite zločinaca
od pravde, na jednoj, a na drugoj strani, opet, lagali u interesu optužbi dojučerašnjih
svojih komandanata i ratnih saboraca.
Rade to i danas, važno je samo da
imaju „naručioca posla“. I što je najgore, misle da niko ne zna ko su.
Prisjetio se jednom jedan mladić iz
Vlasenice kako je s prozora svoje kuće, a imao je tada 14 godina, vidio svoju
drugaricu iz razreda koju, u prvim
mjesecima agresije, zločinci odvode u kuću njegovog komšije u kojoj je bilo
organizirano mučilište vlaseničkih žena i djevojaka.
Primjetila je da ju je „školski“
vidio, tužno ga pogledala podižući ruke
u visini ramena kao da je htjela reći „vidiš li i mene odvedoše“.
Onako sitna, uplašena, u majici s
likom Miki Mausa, kako mu je u sjećanju ostala, kaže, djelovala je jednako
tužno i izgubljeno.
Rane preživjelih vlaseničkih
Bošnjaka, nastale gubitkom njihovih najbližih članova porodice, kao i poznatom
istinom o mučenjima kojima su bili podvrgnuti prije smrti, nikada nisu zarasle.
A i kako bi?
Saznanja da je nekoliko Bošnjaka,
koje je već duže vremena u Vlasenici moguće dovikati u prvu kafanu, kako bi, uz
oval janjetine, ispričali šta ko od
njihovih sunarodnjaka u gradu, selu, mahali misli o svojim logorskim
mučiteljima, o ubicama iz policijskog zatvora ili, naprimjer, o mučiteljima
žena i djevojčica u „Durakovića kući“, dodatno
su uznemirila porodice žrtava.
Takvi, priča se, rado prenesu
svojim „pretpostavljenim“ šta na hutbi, petkom, priča hodža u džamiji, ko je
kome i odakle dolazio na sjelo, je li sjeldžija, slučajno, pominjao nekog od
lokalnih „jurišnika“, a posebno onog glavnog.
Posebno su aktivni zadnjih dana,
kada je, kao tobožnjoj „bezbjednosnoj
prijetnji“ stavljena meta na čelo trojici lokalnih policajaca-Bošnjaka, koji,
po svoj prilici, nisu podlegli iskrivljenoj istini o ulozi nekolicine ratnih vladara
života i smrti u vlaseničkoj općini, a posebno onih koji uskoro trebaju
položiti račun za optužbe koje im se stavljaju na teret.
Naime, osumnjičeni za teške ratne
zaločine počinjene u Vlasenici tokom agresije, nakon dugo vremena, naredne
sedmice, ponovo će sjesti u sudske klupe.
Ako isti misle da će ih od pravde
spasiti haranga koju su pokrenuli protiv onih Bošnjaka koji o njima znaju sve,
ili se uzdaju u pomoć onih za koje misle da su ih kupili ovalom janjetine, grdno
se varaju
Jer u Vlasenici je, kao i u mnogim
gradovima Podrinja, mnogo više časnih, nego nečasnih ljudi.
Bošnjaka, posebno.
