Vidi, vidi - naljutio se Hrizostom!

Mnogi ne znaju da je u rodnom selu banjalučkog vladike Jefrema pronađena najveća bosanska grobinica – Tomašica.

Piše: Almasa Hadžić

Dabrobosanski mitropolit Hrizostom dao je "neopozivu ostavku" na članstvo u Međureligijskom vijeću Bosne i Hercegovine.

Naljutio se jer je neki neodgovorni Sarajlija, da li istočni ili zapadni, ko će ga znati, na "srpskom vozilu" probušio "srpske gume", što je bilo dovoljno da "njegovo preosveštenstvo" zaključi da su Srbi ugroženi u Sarajevu.

Možda ova informacija u javnosti i ne bi bila toliko zapažena da se "preosveštenstvo" ovih dana nije ukazalo na društvenim mrežama svojim "blago-umirujićim" porukama iz Bihaća iz davne 1994. godine kojima, kao duhovni pastir pravoslavnim vjernicima nagovještava skoro "oslobođenje celog Bihaća od islamskih fudamentalista iz 5.Korpusa".

"Kad oslobodimo Bihać, akobogda, onda će srpska crkva i cela srpska država učiniti mnogo toga da se Bihać zaista utvrdi i da postane jedan jak kulturni, nacionalni i religiozni centar našeg zapadnog srpstva", sanjao je tadašnji vladika bihaćko-petrovački Hrizostom, krštenog imena Rajko Jević.

Da su Bošnjaci kratke pameti i još kraćeg pamćenja, najbolje govori činjenica da je isti taj vladika, danas mitropolit dabrobosanski koji Bošnjake u zvaničnoj korespodenciji sa Međureligijskim vijećem, naziva muhamedancima, godinama bio slavljen i poštovan od strane mnogih Bošnjaka, posebno onih na vlasti, koji su ga, kakvog li poniženja, promovirali kao rijetkog "pronositelja suživota i međuvjerske tolerancije" u našoj državi.

"Ovo je veliki dan za BiH i grad Tuzlu. Mi u ovoj zemlji moramo ohrabrivati sve dobre ljude koji šire mir i toleranciju među narodima. Čini mi se da često u BiH zaboravimo, iako smo svi različiti, Bog nam je jedan. Kada je god religija bila okrenuta svom duhovnom poslanju ona je bila snaga u društvu koja je širila ljubav i toleranciju među narodima" ushićeno je 13. jula 2013. godine u Tuzli, ponesen govorom tek ustoličenog episkopa zvorničko-tuzlanskog Hrizostoma, izjavio Denis Bećirević tadašnji predsjedavajući Zastupničkog doma Parlamenta Bosne i Hercegovine.

Toplu dobrodošlicu mu je tada poželio i gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović, a premijeru Unsko-sanskog kantona Hamdiji Lipovači nije bilo daleko iz Bihaća doći u Tuzlu kako bi prisustvovao ustoličenju svog "velikog prijatelja" Hrizostoma na novu svešteničku dužnost.

"Bog na nebu – komšija na zemlji" poručio je tada Hrizostom na kraju svog nadahnutog obraćanja vjernicima u tuzlanskoj crkvi Uspenija presvete bogorodice.

Taj dan, jelo se, pilo i nazdravljalo dolasku "čovjeka mira, zajedništva i tolerancije" kako su Hrizostoma dugo doživljavali oni koji o njegovoj biografiji nisu znali ništa, ili nisu htjeli znati.

Bošnjaci, prije svih.

Hrizostom je kasnije napredovao u crkvenoj hijerarhiji, a mogao je jer je bio odan politikama koje su međuvjerski dijalog smatrale samo jednom dionicom puta potrebnom da se pređe ka ostvarenju ciljeva o kojima je isti javno govorio 13. jula 1994. godine.

Nije mu se posrećilo, kad je u pitanju Bihać, ali koliko vidimo iz njegovih današnjih javnih istupa Hrizostom nije odustao.

Njegove riječi izgovorene u Tuzli prije 10 godina da je na vjerskim vođama "istorijska zadaća da budu propovjednici mira i ljubavi među ljudima" bile su lažne i suprotne svemu onome šta Hrizostom danas javno propovjeda i radi pa i to da prestaje biti član Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine, uspostavljenog za promoviranje pozitivnog dijaloga među pripadnicima različitih konfesija u našoj zemlji.

Negiranje nacionalnog imena bosanskih muslimana koje, umjesto Bošnjaci, naziva muhamedancima, kao i njegova najnovija priča da u Sarajevu "nema mjesta za Srbe" jer je neko nekom Srbinu probušio gume na vozilu, retorika je koju smo slušali, ali i iskusili još devedesetih godina prošlog stoljeća.

Bošnjaci Bosanskog Petrovca, upravo u vremenu crkvene vladavine Hrizostoma, sve do jednog su protjerani iz tog grada.

Tamo gdje je on stolovao uništeno je sve što je podsjećalo na muslimane, a zločinci koji su tokom agresije harali po Sanskom Mostu, Ključu (zona vjerske odgovornosti Hrizostoma op.a.) i okolini u to vrijeme su redovno cjelivali ruke vladike Hrizostoma.

Iste one ruke koje su godinama nakon agresije cjelivali i mnogi bošnjački politički "velikodostojnici", smatrajući Hrizostoma najvećim vjerskim mirotvorcem od Dejtona pa nadalje.

Ustvari, dok ih, osokoljen politikom kojoj od prvog dana svog monaštva služi, javno nije ponizio nazivajući ih muhamedancima a njihovu vjeru (ako su je ikad i imali?!) nikakvom.

I neka je. I trebao je.

P.S

Ni Hrizostom, niti i jedan drugi velikodostojnik Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini nikad nisu ni pomislili da se ograde od zločina nad Bošnjacima i Hrvatima tokom protekle agresije, a koji su na klanja i ubijanja išli s njihovim blagoslovom na srcu.

Mnogi ne znaju da je u rodnom selu banjalučkog vladike Jefrema pronađena najveća bosanska grobinica – Tomašica, kao što ne znaju da je nekadašnji bihaćki muftija prošao tri prijedorska logora, da je u Prijedoru ubijeno nekoliko imama itd.

Je li se neko, slučajno zbog toga izvinuo, pitamo predstavnike Islamske zajednice u Međureligijskom vijeću?