Uz čestitku za Dan Armije upitajmo se: Hoće li nam halaliti?

Jesu li nama preživjelim oprostili što nismo imali snage i kuraži da se suprostavimo nemoralnim i pohlepnim, koji su obeščastili ideal borbe za čast i dostojanstvo njihove djece, za pravdu, za državu u kojoj će vladati zakoni, a ne sojsuzi koji su svojim moralnim blatom uprljali puteve po kojima je proljevana njihova krv.

Almasa Hadžić

Na otvaranju Muzeja heroja oslobodilačkog rata u Sarajevu, u aprilu 2019. godine, prvi put su se srele i upoznale majke heroja oslobodilačkog rata Senada Mehdina Hodžića i Izeta Nanića.

Dvije starice, prilično oronulog zdravlja, Hurija Hodžić i Rasima Nanić, stigle su pred zgradu Muzeja mnogo prije ostalih.

Izgrlile se, ispitale za zdravlje i ispričale sve o bolestima koje boluju, samo ne o onoj najvećoj i neizlječivoj kakva je tuga za izgubljenim sinovima.

Tu temu kao da su željele preskočiti. Jedna je sina izgubila na samom početku, a druga na samom kraju agresije.

Vrijeme koliko su se družile bilo je dovoljno da spoznaju količinu patnje jedna druge, a na odlasku, uz selam, tiho su se halalile, „ako se više ne sretnu“.

U Muzeju su se našli i članovi porodica ostalih heroja - Hajre Mešića, Mirsada Hujdura Hujke, Adila Bešića, Nesiba Malkića, Safeta Hadžića, Envera Šehovića i Safeta Zajke – mahom njihove supruge, djeca, braća.

Riječ je o herojima sa kojima su te 1992. godine, u borbu za odbranu naše domovine krenule hiljade sinova ove zemlje, mladića u najljepšim godinama svog života, očeva koji su, odlazeći u susret neprijateljskom metku, svojoj djeci objašnjavali da moraju otići jer je odbrana države - odbrana njihove časti i budućnosti.

Odlazili su bez da su išta drugo očekivali osim slobode i države u kojoj će red stvarati zakoni, u kojoj će njihova djeca domovinu smatrati vlastitom kućom, a njihove majke i očevi ovaj svijet napuštati ponosni što su im sinovi časno branili državu u kojoj sada živimo.

Baš kao i naprijed pomenuti heroji, tako i hiljade onih koji su s njima ili sami krenuli da brane domovinu, čast i budućnost svoje djece, iz te borbe vraćali su se, neki na tabutima, neki bez dijelova tijela, neki, opet, s ranama koje, posebno onim u duši, vrijeme nikad zaliječilo nije.

Danas kad obilježavamo Dan Armije RBiH i sjećamo se njenih najčasnijih i najhrabrijih sinova, iako s vidnom tegobom, moramo se zapitati: jesu li nam halalili.

Jesu li nam halalili patnju njihovih saboraca koji se, zahvaljujući našem neznanju, nehtjenju, smutnjama i podvalama, danas povlače po srbijanskim zatvorima, koje u ranoj zori, svako malo, u državi za koju su krv prolijevali, hapse dojučerašnji njihovi progonitelji i sude im zahvaljujući „istini“ koju su kupili kod bjelosvjetskih propalica.

Jesu li nam halalili sve češće iskrivljivanje istine o odbrani domovine, u korist onih koji su ubijali i ranjavali najbolje i najčasnije među nama, koji su silovali, rušili, palili, protjerivali.

Danas je Dan Armije RBiH.

Znamo li šta taj dan u našim životima znači?!