Pokazivanje uspjeha bh. mladosti, inspiracija mnogim da krenu njihovim stopama, kako bi, isto tako, odricanjem i posvećenošću, u oblasti za koju su talentirani, ostvarili najbolju verziju sebe.
Piše: Almasa Hadžić
Na 63. svjetskoj matematičkoj olimpijadi u Oslu, šestočlani tim bh.. matematičara osvojio je 3 srebrene i 2 bronzane medalje i jednu pohvalu.
Onaj ko misli da je pohvala samo "papir radi reda" grdno se vara. Riječ je o rezultatu kojemu je, možda, nedostajalo samo jedan ili dva boda do osvajanja medalje.
O tome kako se dolazi do ovakvih uspjeha u nauci kakva je matematika, kao majka dvojice sinova, osvajača srebrenih medalja na matematičkim olimpijadama – stariji 1998., mlađi 2001. - mislim da, bez obzira na moje matematičko (ne)znanje koje se svodi samo na četiri računske radnje, imam pravo biti posebno sretna zbog uspjeha bh. matematičkog tima iz Osla.
Jednostavno, poznajem put koji do tog cilja vodi.
Kad na Aerodrom u Sarajevu slete srebreni, bronzani i pohvaljeni matematički olimpijci iz Osla, uglavnom djeca, po običaju, dočekat će ih njihova rodbina, po neki prijatelj, školski drug, profesori iz škola koje pohađaju, a možda i neki načelnik općine u kojoj su rođeni.
Nemam razloga da ne vjerujem da će ovi učenici, kao i njihovi profesori biti na neki način i stimulirani zbog uspjeha koji su postigli, jer uvijek, u sistemu, koliko god da kudimo njegove nedostatke, postoje pojedinci koji su nadrasli "zvezde Granda" i ostale domaće i regionalne vašarske priredbe koje se nude kao sistem vrjednovanja nečijeg uspjeha, a koji znaju koliko je teško da jedan talenat dospije do svjetski vrjednovanog znanja.
Tačno je da za bavljenje matematikom mora postojati talent i ljubav prema ovoj nauci, ali se uspjeh postiže isključivo predanim radom i odricanjem.
Kao, u ostalom, u svim naučnim oblastima u kojima se nastoje postići vrhunski rezultati.
I danas mi se, kao majci, stvori knedla u grlu kad se sjetim da je 2001. godine, moj mlađi sin, uvečer, negdje iza 23 sata morao napustiti svoju matursku zabavu i krenuti u Sarajevo gdje je sutra dan, već od osam sati bilo zakazano okupljanje najboljih bosanskohercegovačkih matematičara-srednjoškolaca, učesnika takozvane "male olimpijade", koja je značila izborni test za članove tima koji će putovati u Vašington na Svjetsku matematičku olimpijadu.
To se zove ljubav prema matematici.
Jer bavljenje matematikom, posebno u pripremama za najveće svjetsko takmičenje, zahtjeva nesebično odricanje i strpljenje.
Zahtjeva sate i sate provedene rješavajući zadatke iz matematičkih zbirki zadatka koje nude razni domaći i stranii autori.
Zahtjeva sate slušanja predavanja profesora, mahom, entuzijasta, na matematičkim kampovima, vježbanja, razna domaća i regionalna takmičenja, a sve da bi se potvrdila spremnost jednog srednjoškolca da postane član olimpijskog tima koji će predstavljati državu na najvećoj svjetskoj matematičkoj smotri znanja učenika srednjoškolaca.
Koliko je u svemu odricanja i samih roditelja, o tome ne treba govoriti.
Taj put, sigurna sam, prošli su i učesnici ovogodišnje Matematičke olimpijade u Oslu. Ali i njihovi profesori koji su ih pripremali za takmičenje jer bez njihove posvećenosti, sigurno, znanje ovih talenata teško bi moglo doći do izražaja.
Kad je krajem prošle godine Politicki.ba krenuo sa predstavljanjem, u svijetu uspješnih Bosanaca i Hercegovaca, ne mali broj njih bili su, upravo, matematičari.
Nekadašnja djeca iz našeg komšiluka, poznati kao vrijedni i uspješni srednjoškolci, kasnije uspješni studenti, magistri i doktori nauka, trenutno su predavači na vrhunskim svjetskim univerzitetima, istraživači prestižnih instituta u svijetu, čelnici vrhunskih IT kompanija...
Ovogodišnji osvajači medalja na Matematičkoj olimpijadi u Oslu, sigurna sam, bit će inspiracija za bavljenje ovom naukom mnogim njihovim vršnjacima.
U državi kakva je Bosna i Hercegovina, u kojoj je na nivou incidenta okruženje koje stimulira talentirane pojedince, traganje za sticanjem višeg stepena znanja obavezno vodi u neku od svjetskih naučnih metropola.
Ipak, praksa sve više pokazuje da mnogi koji su za naukom krenuli van države u kojoj su rođeni, kroz razne vidove saradnje sa domaćim univerzitetima i institutima, pokušavaju doprinjeti stvaranju ambijenta u kome traganje za znanjem van granica BiH ne znači, neminovno, gubljenje domaće naučne pameti.
Pozitivnih primjera za to je bezbroj, samo što su ih iz javnosti prognali politički mediokriteti, kvazi umjetnici, pa i kvazi naučnici čiji dometi sežu, isključivo, do njihovih stranačkih centrala.
"Ne baviš se naukom da bi se hvalio da si vrhunski, već da objavljuješ naučne radove u najboljim časopisima, da korespondiraš sa najboljim univerzitetima u svijetu.
Matematika je umjetnost u kojoj nema mjesta površnosti. Ona te tjera da razmišljaš", tako mi je jedan od mojih sinova "očitao bukvicu", kad sam se, nesmotreno, na društvenim mrežama, pohvalila njegovim naučnim uspjehom .
Možda je i bio upravu, ali znam da je pokazivanje uspjeha bh. mladosti, inspiracija mnogim da krenu njihovim stopama, kako bi, isto tako, odricanjem i posvećenošću, u oblasti za koju su talentirani, ostvarili najbolju verziju sebe.
Sigurna sam da će putem osvajanja najvećih naučnih dometa u matematici krenuti i naši olimpijci iz Osla.
Oni jesu genijalci, ali su, prije svega "rudari" kako to mi u Bosni volimo kazati za one koji vrijedno rade.
