Piše: Almasa Hadžić
Vlada Republike Srpske je prošle
sedmice, na posebnoj sjednici „primila k znanju“ Izvještaj takozvane „Nezavisne
međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srenbreničkoj
regiji u periodu od 1992.-1995. godine“.
Takozvana po mnogo čemu, a posebno
po tome što je, sudeći po izjavama prvih ljudi entiteta RS, osnovni cilj njenih
„istraživača“ bio da „utvrde činjenice“ po kojim se treba odbaciti termin „genocid
u Srebrenici“.
Genocida u Srebrenici, po nalazu Komisije i po objavi predsjednika
SNSD-a trenutno na funkciji predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, i njegovih
entitetskih saradnika, Milorada Dodika, nije bilo.
Po svim drugim, prije svega,
odlukama međunarodnih i domaćih sudova koje je, osim Srbije i bh. entiteta RS,
priznao cijeli svijet, GENOCID JE BILO i izvještaj dobro plaćenih članova Dodikove komisije može
se smatrati ličnim samozadovoljenjem onih koje je historija obilježila kao
odgovorne za počinjenje i negiranje genocida.
Nositi breme genocida počinjenog u
jednom historijskom periodu na svojim leđima, pa makar to bilo samo onih
dvadesetak dana klanja i strijeljanja zarobljenih Srebreničana, bilo da se radi
o pojedincu, grupi, vojnoj i policijskoj formaciji ili politici, nije ni malo
lako.
To breme se prenosi s koljena na
koljeno i oni koji misle da će ga se osloboditi komisijskim odbacivanjem
termina „genocid“ teško da će se ikad osloboditi težine tog bremena, ali i,
kako pojedinačne, tako i kolektivne historijske
krivnje i sramote.
Tragovi genocida u Srebrenici
toliko su očigledni da od njih ne mogu pobjeći, kako oni koji su ga počinili,
tako i oni nad kojima je genocid počinjen.
