Sva dosadašnja poltička dešavanja, ne samo u „probosanskom“ bloku, motivirana su isključivo ličnim ambicijama lidera ili „lidera“. Niko nije izašao s jednostavnim programom pozitivne promjene.
Piše: Sead Numanović
Politička
scena u Bosni i Hercegovini je sve uzavrelija.
Iako
su izbori, ako ih bude, planirani tek za oktobar naredne godine, preslaganja,
posebno u tzv. „probosanskom“ bloku, u punm su jeku.
Najnoviji
„iskorak“ najavljuje se u objedinjavanju nekoliko malih stranaka.
Najpoznatija
od njih, Demokratska fronta, trebala bi se ujediniti s Platformom za progres,
Socijaldemokratama BiH, Građanskom strankom i Pokretom socijalne pravde i
demokratije.
Željko
Komšić, Mirsad Hadžikadunić, Enver Bijedić, Reuf Bajrović i Ivo Komšić trebali
bi se okupiti oko jednog političkog subjekta, s jednim vođom i jednim
programom.
Ako
ovim, dodamo i imena Zlatka Lagumdžije i Zlatka Miletića, dobijamo listu dugo
poznatih političkih imena.
Razlog
za objedinjavanje je logičan. Pojedinačno, svaka od ovih stranaka isuviše je
mala da bi mogla ostvariti iole ozbiljan rezultat.
Opet,
pojedinačno, svaki od lidera partije ima neke svoje adute.
Željko
Komšić (DF) nada se novom mandatu u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.
Mirsad
Hadžikadić (PzP) bi mu se rado pridružio u kolektivnom šefu države. Prije tri
godine postigao je iznenađujuće dobar rezultat, plasiravši se na četvrto
mjesto.
Lideri
ostalih stranaka iz ove grupacije bi svoje mjesto pod političkim suncem našli u
nekom od brojnih parlamenata ove države.
Dobro
je da se „probosanska“ politička scena ukrupnjava.
Očigledno
je kampanja za opće izbore 2022. godine počela.
No,
ukrupnjavanje je iznuđeno. Stoga, do sada, svjedočimo političkom braku iz
ličnog računa.
Biračko
se tijelo smanjuje, stranaka je sve više, lidera ne manjka.
Ono
što fali je – svježina.
Niko
– do sada – nije napravio kvalitativan iskorak.
Promjene
na čelu novog političkog subjekta su iz postojeće ekipe već dobrano poznatih i
u velikoj mjeri predvidivih ljudi. Što bi se u narodu reklo – presipa se iz
šupljeg u prazno.
Izlaznost
na izbore stabilno pada. Povjerenje u politiku i političare nikada nije bilo
manje i trend se ne mijenja. Apatičnost biračkog tijela je sve izraženija. Sva
dosadašnja poltička dešavanja, ne samo u „probosanskom“ bloku, motivirana su
isključivo ličnim ambicijama lidera ili „lidera“. Niko nije izašao s
jednostavnim programom promjene stanja na bolje, kojim će uvjeriti birače,
posebno mlade ljude, da se na izbore treba izaći, kofer za Njemačku s kartom u
jednom pravcu treba otpakovati i ostati u ovoj lijepoj državi. Niko ne nudi „ono
nešto“ što bi privuklo prosječnog Bosanca i Hercegovca da se aktivira, pokrene,
bude dio promjena koje vode u bolje.
Sve
se vrti oko istog. I tako već decenijama.
I
sve onda ostane isto. Dominantne etničke stranke ostaju takve. Incidentne promjene
na lokalnom nivou ne odražavaju se ozbiljnije na konačnu raspodjelu političke
moći.
Bosna
i Hercegovina je preumorna od „lidera“. Novi joj ne trebaju.
Treba
joj političar i politika koja će biračima ponuditi jasnu viziju, kratak, ali
ozbiljan i brzo ostvariv dokument. Trebaju joj svježe, mlade face, neopterećene
političkim talovima i kompliciranim elaboracijama.
Dok
toga ne bude, ako se uopće desi, svjedočit ćemo i ukrupnjavanjima, kao usputnoj
stanici prema nestanku.
