Da li je Srbija svjesna da su oni, koji su nekad dolazili po "tuđu" odnosno našu djecu, sada došli i po njihovu, najrođeniju djecu.
Piše: Almasa Hadžić
Srbija plače!
Tako bi se u dvije riječi moglo sažeti stanje u Srbiji nakon jučerašnje tragedije u osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" u Beogradu, gdje je trinaestogodišnji učenik, pucnjima iz pištolja lišio života 8 svojih školskih drugova i jednog čuvara škole, te nanio teške tjelesne povrede većem broju učenika.
Logično je da će Srbija plakati, da će svaka iole normalna osoba osjećati tugu zbog ubistva nevine djece, bez obzira da li bili iz Srbije ili ne, ali je pitanje da li će Srbija, plačući za svojom djecom, shvatiti šta joj se dogodilo.
I zašto joj se dogodilo.
Da li je Srbija svjesna da su oni, koji su nekad dolazili po "tuđu" odnosno našu djecu, sada došli i po njihovu, najrođeniju djecu.
Teško.
Dječak koji je u sumanutoj potrebi ubijanja ispucao blizu 60 metaka u svoje školske drugove, vjerovatno jeste psihički poremećena osoba.
Možda je poremećaj posljedica, kako se to moderno kaže "vršnjačkog nasilja" koje je trpio, pa je, možda, u svojoj povučenosti, ili psihičkom košmaru koji je živio, mir nalazio uživajući u podvizima modernih srpskih "junaka" onih što su klali i ubijali "šiptarsku decu", "tursku decu", ili u herojstvu kojim ih godinama, putem, predsjedniku im omiljenih TV kanala, podučavaju razni Kristijani i njemu slični idoli srbijanske javnosti.
Kakvi su osuđeni ratni zločinci, negatori genocida i svih drugih zločina počinjenih u ime Srbije, propagatori mržnje i negatori vrijednosti naroda koji ne pripadaju njihovom soju i naciji...
Možda.
Možda sve ovo ne mora biti tačno, ali je tačno da je jučerašnje suočavanje Srbije sa zločinom nad vlastitom djecom samo jedan od pokazatelja stanja njenog društva, čija djeca u sred Beograda, oko vrata nose lančiće sa privjescima na kojima se, umjesto nekadašnjih "srca" ili "djeteline sa četiri lista" keze lica danas najpoznatijih srpskih ubica i kriminalaca.
Isti ti idoli srpskoj djeci se smiješe sa beogradskih fasada, gradskih panoa, iz zatvora se direktno javljaju u programe najgledanijih TV kanala i čestitaju svojim sunarodnjacima državne i vjerske blagdane i porodične slave...
I zašto se onda čudimo da djeca, posebno ona nesputavana u svojim porodicama, svoja ponašanja nerjetko prilagođavaju istim tim "idolima" koji sjeku, ubijaju, udaraju, muče svakog ko ih i mrko okom pogleda.
Pa makar to bili i drugovi iz razreda.
Zar toj istoj djeci, u udarnom terminu državne televizije, prije koju godinu, predsjednik države nije prepričao "recept" mljevenja ljudskog mesa na koji "autorska prava" polaže zločinačka grupa Veljka Belivuka, a onda jučer, telećim pogledom, sa iste te televizije, izražavao tugu zbog ubistva učenika na Vračaru, da bi potom iznosio podatke o dobrostojećoj porodici iz kojeg dječak-ubica potiče.
Istovremeno, krivicu za mnoge devijacije koje se javljaju kod djece, dobrim dijelom pripisao je društvenim mrežama, obrazovnom sistemu itd, baš kao da obrazovni sistem nije pod njegovom upravom, kao da i sam nikad nije izmišljao neprijatelje i prijetio im ubistvima, klanjima, mučenjima...
Pa zar politika miržnje i obrazovni sistem, zajedno, nisu odgojili onih 20.000 navijača "Partizana" što su dva dana prije zločina u školi na Vračaru, u sred Beograda, grlato skandirali "Musa Turčine...."
A jedan od "pasioniranih navijača Partizana", kako navodi njegova biografija je, upravo Branko Ružić aktuelni ministar obrazovanja Srbije.
Svojevremeno prvi omladinac Miloševićevog SPS-a i potpredsjednik fudbalskog kluba "Partizan", koji je sinoć na državnoj televiziji Srbije za devijacije koje se javljaju kod učenika, krivca vidio u svemu i svačemu, samo ne u obrazovnoj politici vlastite države i porodičnom odgoju u kome se bildaju nadnaravne moći srpskog nacionalnog bića...
Trinaestogodišnjak koji je jučer pucao u svoje školske drugove u školi "Vladislav Ribnikar" u Beogradu, pogodio je dušu i srce Srbije, ali i dušu i srce svakog časnog čovjeka van nje, pa i dobru dušu Zije Ribića iz Tuzle, koji je na vijest o ovom zločinu, na svom Facebook profilu izrazio "iskreno saučešće porodicama nastradalih".
Za one koji ne znaju, to je onaj Zijo koji je 1992. godine, kao osmogodišnjak, u Skočiću kod Zvornika, gledao kako mu "junaci" iz Srbije, koji danas špartaju TV ekranima srbijanskih televizija, ubijaju oca, trudnu majku, šest sestara i jednog brata.
Zijo zna kako se duša raspada kad ti neko ubije najrođenijeg i za njega beogradsko ubistvo osam učenika nije bio doživljaj lične osvete već tuga čovjeka kojega dotiče svačija bol.
Zato što je čovjek!
U danu kad srce ni jedne majke koja je slušala novinske izvještaje iz Beograda, nije moglo ostati netaknuto, ne možemo ne zapitati se kako su nekad krvarila srca Srebreničanki dok su gledale kako im srpski "junaci" danas idoli mnogih generacija srbijanske djece, u julu 1995.godine strijeljaju djecu kod Trnova.
Sa Srebreničankama i tada, a i kasnije, osim časnih članica nekoliko nevladinih udruženja, iz Srbije nije bilo riječi saosjećanja.
Majke, čija su djeca jučer ubijena u Beogradu, moći će razumjeti, samo one majke čiji su djecu, ne tako davno, po Bosni, Hrvatskoj, Kosovu ubijali ili naređivali njihova ubistva, od kojih su mnogi, danas, u Srbiji "neko" i čiji fotosi krase profile na društvenim mrežama mnogih srpskih tinejdžera.
Hvala Bogu, ne svih.
A to što žale, kritikuju, traže razloge za ponašanje trinaestogodišnjeg K.K, i predsjednik, i njegovi ministri i sve druge političke sluge u Srbiji, koji svojim radom i ponašanjem oblikuju njen život, stat će u tri dana državne žalosti.
Sve poslije je tuga roditelja za svojom, na pravdi Boga, ubijenom djecom.
