Ovo je mjesec je kad svijet obilježava godišnjicu sjećanja na Holokaust. Prilika je to kad se na svakom događaju upriličenom tim povodom, žrtve sjećaju i genocida u Bosni i Hercegovini, Kambodži, Ruandi, Darfuru. U entitetu Rs se, nažalost, slave počinioci genocida.
Piše: Almasa Hadžić
Junaci u čoporu. Kao i sve životinje - što ih je više, to su kuražniji, ljući, krvoločniji.
Kad ostanu na osami, posadi ih se na optuženičku klupu ili u rešetkama okovani prostor, postaju ono što u suštini jesu – ljudske nakaze, ali i hinje i kukavice.
Upravo danas, dok ideološki potomci, davno osuđenih zločinačkih nakaza marširaju "za krst časni" slaveći njihovu, a i svoju sramotu, sjetih se oktobra 2004. godine i dana kada u sudnicu Tribunala u Hagu uvedoše petočlanu ekipu zločinaca nadojenih krvlju nevinih srebreničkih žrtava.
Na čelu optuženičkog stroja Ljubiša Beara mozak svih progona, deportacija, pojedinačnih pogubljenja, strijeljanja, klanja, komadanja mrtvih tijela srebreničkih muškaraca i njihovog skrivanja u masovne grobnice, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Za njim, pognutih glava, potčinjeni mu Vujadin Popović, Drago Nikolić, Vinko Pandurević i Ljubomir Borovčanin.
U ratu silnici pred kojima su i rođena djeca stajala mirno, s dolaskom mira bjegunci skriveni po romanijskim i podrinjskim zabitima, po srbijanskim kasarnama, a u sudnici obično "ljudsko kerinje" suočeno sa pravdom, koje se lažima pokušava umiliti tamo gdje "milost" udjeljuju sudski parafi.
Ustvari tamo gdje nakazno zločinačko lice ostaje upamćeno po broju godina dobijene robije.
"Želim da poručim svojim ratnim drugovima koji su optuženi, a koji se kriju, da se dobrovoljno predaju, da bi se skinuo kamen oko vrata našoj zemlji a i svima drugima oko nas.
Da na sudu dokažemo da nismo činili ništa zašto smo ovdje", ustaje sa svoje stolice tada, još uvijek optuženi Ljubiša Beara, ratni načelnik sigurnosti Glavnog štaba vojske Rs.
Bilo je to njihovo prvo pojavljivanje pred sudijama Haškog tribunala, na kome je dželat Beara pokušavao odglumiti nevinost i ostaviti utisak "dobrog momka".
Onako dodvoraški, hinjski, baš kao da su preko puta njega sjedili oni koji liče na uplašenog Ramu iz Dobraka dok doziva sina Nermina koji se skrivao u šumi oko Kravice, govoreći mu da se ne plaši već da dođe "dol'am kod Srba" gdje će mu biti dobro, a ne da sjede sudije koje dokazima mjere nečiju i nevinost i krivicu.
E, baš ta zločinačka mrcina Beara, u trenucima dok je Ramo dozivao svog sina da se preda, od velike sile i žeđi za bošnjačkom krvlju, lomio je asvalt pod nogama, hodajući po Kravici, Konjević Polju, Novoj Kasabi, Zvorniku i raspoređivao gdje će se i koliko ubiti zarobljenika, koja jedinica će biti "na zadatku" za ubijanje itd.
Rijetko viđen zločinac, koji je, dok mu se sudilo, činio sve da uvjeri sudije u svoju dobru narav i empatiju spram slabijeg, kojeg je za djela koja je učinio dočekala doživotna robija.
E tog Bearu koji je krepao u jednom od zatvora u Berlinu, prije nepunih šest godina, njegovog komandanta Ratka Mladića i političkog gurua Radovana Karadžića koji danas u ćelijama evropskih zatvora odbrojavaju posljednje godine svog života, i sve one koji su s njima skupa, što na Sudu u Hagu, što na sudovima u Bosni i Hercegovini, zaradili stotine godina robije za počinjeni genocid i zločine protiv čovječnosti, mirnodopski guru bosanskih Srba Milorad Dodik nazvao je "mučenicima".
Toj nacionalnoj sramoti upravo danas u Istočnom Sarajevu, u gradovima entiteta Rs kojeg su ovi opoganili svojim postojanjem, na njihovu nesreću, kliču sinovi, kćeri, unučad nekadašnjih njihovih vojnika.
Prestrašan je to prizor.
Jer da ti što danas paradiraju misleći da je ono što je stvoreno na krvi nevinih, na genocidu i zločinu protiv čovječnosti, halal, da išta znaju o kletvi koja stiže, da išta znaju kako je u svijetu, ni kriv ni dužan, nositi stigmu zločina svojih predaka, da išta znaju kako je kad vas pitaju "jesi li ti sin onog što je ubio mog sina", da imalo pameti imaju, kazali bi, ne, oni nisu naši heroji.
Ako su današnji paraderi iz Istočnog Sarajeva pristali da liče na one čiju ostavštinu slave, onda, pomolimo se za sudbinu i zdravlje njihove djece.
P.S.
U Londonu je danas prohladan, ali suh dan. Ljudi žure na svoje poslove, komšije se naklone dok vas u žurbi pozdravljaju, djeca na skuterima odlaze do škola, studenti isčekuju predavanja na fakultetima, naučnici su u laboratorijama, naslovnice najčitanijih medija "brinu" o životu običnog čovjeka, slikaju grozote rata u Ukrajini...
Mjesec je kad svijet obilježava godišnjicu sjećanja na Holokaust. Prilika je to kad se na svakom događaju upriličenom tim povodom, žrtve sjećaju i genocida u Bosni i Hercegovini, Kambodži, Ruandi, Darfuru.
U entitetu Rs se, nažalost, slave počinioci genocida.
