U iskrenost mirotvornih poruka Aleksandra Vučića više malo ko vjeruje

Piše: Almasa Hadžić

„Nikada niste čuli odavde iz Beograda ni jednu lošu riječ o Sarajevu ili Bošnjacima. Ja razumijem tu potrebu da se vodi svakodnevna kampanja protiv Srbije za potrebe sopstvene populanosti.

Mi hoćemo da sačuvamo mir i razgovaramo sa Bošnjacima o svemu, ali će Srbija podržavati i ustavnopravna i dejtonska i svaka druga prava i obaveze RS“, papagajski je danas iz Beograda, a po ko zna koji put kako je na vlasti, poručio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i tako, opet po ko zna koji put, slagao a da trepnuo nije.

Nije tačno da su iz Beograda spram Bosne i Hercegovine i Bošnjaka posebno „rijetko dolazile loše reči“.

Onaj ko je samo u zadnjih mjesec dana imao priliku slušati RTS ili neki od TV kanala pod kontrolom Vučićeve vlasti, kao i čitati naslove tabloida koje čak i on lično uređuje, lako će se prisjetititi političke propagande iz vremena kad su iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu dolazili tenkovi i na njima kolone ubica, od čijih se zločinačkih djela, do danas, ni Bosna ni Bošnjaci nisu oporavili.

Slušajući njegovu današnju bolesnu propagandu o tobožnjoj uroti protiv Srbije i srpskog naroda, onima koji pamte, sjećanje se za čas vrati pred agresiju 1992. godine, kada se u Zvorniku pronijela vijest da je „grad pun Kurda koji hoće da ubijaju Srbe“.

„Kurdi“ su se brzo ukazali u likovima Arkanovih i Legijinih ubica da bi već 8. i 9. aprila te godine napravili masakr nad stotinama bošnjačkih civila.

O njihovoj kasnijoj „odbrani Srba od Kurda“ sve se zna.

Sve što, otkako je na vlasti, o odnosima sa Bosnom i Hercegovinom, priča Aleksandar Vučić, neodoljivo podsjeća na najcrnju propagandu devedesetih godina, u kojoj je i sam, s puškom na Jevrejskom groblju (između ostalog) bio aktivan učesnik, a potom i uzdanica najcrnjih propagandista i huškača rata.

Danas, trideset godina kasnije, osim što u svojim rukama drži sve poluge vlasti države na čijem je čelu, u njegovom političkom razmišljanju i mentalitetu sile, obmane i laži kad su u pitanju odnosa sa Bosnom i Hercegovinom, očigledno, ništa se nije promjenio.

Stoga se sve češće čuje pitanje kako vjerovati izrečenim mirotvornim porukama i stavovima aktuelnog predsjednika Srbije.

Već danas, nakon sastanka sa Miloradom Dodikom, tačnije svojim „bosanskim Vulinom“ u svoj svojoj neiskrenosti prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima u njoj, nadmašio je samog sebe.

Samo što je poručio da Srbija, a samim tim i on kao njen predsjednik, podržavaju teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, klimnuo je glavom na Dodikove izjave da je „BiH nemoguća i nametnuta zemlja“ čime je potvrdio da sve što Milorad Dodik u svojim šizofrenim nastupima imputira BiH i njenom najmnogobrojnijem narodu, ima njegov pečat.

Jer da nema, Dodik ne bi, sedmično bar jednom odlazio po pamet u Beograd, iz koga se svaki put vraćao snažniji u svojoj političkoj i ljudskoj bestijalnosti, koja polako, ali sigurno, prerasta u fašizam najgore vrste.

U iskrenost mirotvornih poruka Aleksandra Vučića, pa i onih kojim je nakon današnjeg sastanka sa Miloradom Dodikom „obradovao“ javnost, već dugo u našoj zemlji malo ko vjeruje.

S razlogom.