Ko to u pravosudnom sistemu države BiH neće da odgovori zašto taj koji je ubijao, klao, palio nije uhapšen, procesuiran i natjeran da kaže zašto je, po čijoj naredbi, na kom mjestu ubijao nevine ljude.
Piše: Almasa Hadžić
U svijetu se 30. august obilježava kao Međunarodni dan nestalih osoba.
Za Bosnu i Hercegovinu ovaj dan ima poseban značaj jer se od 1992. do 1995. godine, kao "nestali", vodilo oko 35.000 osoba.
Danas, prema podacima odgovornih iz Instituta za nestale osobe, u Bosni i Hercegovini, traga se za još oko 7.600 nestalih osoba.
Ko su, ustvari, "nestali"?
Kako su "nestali" a nisu bili ni voda niti namirnica na trgovačkom rafu, pa da mogu "nestati", već su bili žive osobe sa imenom i prezimenom, godinom i mjestom rođenja, zanimanjem, mjestom prebivališta, sa raznim ljudskim sklonostima, nadama, željama...
Bile osobe za koje znamo da su tokom agresije na našu zemlju zarobljavane po kućama, avlijama, džamijama, radnim mjestima, presretane na putu do sela ili gradskog kvarta u kome su živjele, zatvarane i mučene u logorima, žive paljene po kućama, štalama, strijeljane na masovnim stratištima, klane po raznim "bijelim, žutim" i inim kućama po Bosni itd, gdje im se zauvijek gubio trag, da bi ih na kraju statistika, kakvog li besčašća, evidentirala kao da su "nestali".
Priča o nestalim osobama u Bosni i Hercegovini, gorka je istina o nemoći, neznanju, ili, jednostavno, nehtjenju njenog pravosudnog sistema da se suoči sa činjenicom da su oni za čijim posmrtnim ostacima još uvijek traga nekad bili živi ljudi i da ni živi niti mrtvi ne postoje, ne zato što su "nestali" već zato što ih je neko strijeljao, zapalio, zaklao, što je njihova mrtva tijela isjekao na komade, zatrpao u grobnicu, bacio u rijeku.
Ko to u pravosudnom sistemu države BiH neće da odgovori zašto taj koji je ubijao, klao, palio nije uhapšen, procesuiran i natjeran da kaže zašto je, po čijoj naredbi, na kom mjestu ubijao nevine ljude i sakrivao njihova mrtva tijela, pa danas njihovim majkama, sestrama, suprugama, taj isti sistem laže da su oni, "nestali".
Nije, naprimjer, zabilježeno da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo optužnicu protiv nekog direktora komunalnog preduzeća u Podrinju ili Krajini gdje su 1992. godine Bošnjaci i Hrvati masovno zarobljavani i ubijani, a uposlenici tih istih preduzeća bili glavna ispomoć na odvoženju tijela ubijenih i njihovom zakopavanju u grobnice.
Upravo njihove majke, sestre, supruge već 27 godina misle da su oni "nestali" jer ih, nažalost, država službeno tako kvalificira.
Bosna i Hercegovina je mala zemlja u kojoj se ništa, niti je moglo prije, a danas, pogotovo, sakriti, posebno kada je riječ o ratnim zločinima i njihovim počiniocima.
Pravosuđe Bosne i Hercegovine koje bez imalo odgovornosti, pristaje na laž da su 7.600 osoba za čijim posmrtnim ostacima se još uvijek traga, bajagi, nestali, na najbezočniji način amnestira od odgovornosti, ne samo one koji su te ljude poubijali, već i one koji znaju gdje su lokacije na kojima su skriveni njihovi posmrtni ostaci, a svih ovih godina o tome uporno šute.
Može im se sve dotle dok ih oni koje su ubjedili da su njihovi najmiliji "nestali" ne počnu propitivati kako to čovjek može nestati.
