U ovoj instituciji radi više od 200 ljudi. Ogromna većina su željni profesonalnog rada.No, odabrana ekipa to ne dopušta.
Piše: Sead Numanović
Sud Bosne i Hercegovine suočen je s novim,
teškim izazovom Tužilaštva BiH.
Na potvrdu mu je predata optužnica protiv
Osmana Mehmedagića, direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA).
Svuda u svijetu, ovakav događaj nesumnjivo je
iznimna vijest.
No, u Bosni i Hercegovini, najnoviji potez
Tužilaštva BiH kod pravnih stručnjaka izazvao je novo podizanje obrva.
Mehmedagić se već mjesecima prilično intenzivno
„čereči“.
Ono što izaziva posebnu zabrinutost je da
tužiteljskim akcijama prethode politički istupi u kojima se Osmanagić i OSA
prozivaju i delegitimiziraju.
Javnosti više baš i ne treba nikakva lupa da
bi vidjeli da se provodi selektivna pravda.
Svjedočimo frapantnim podacima o izbornim
prevarama. Tužilaštvo BiH danima se ne oglašava, a kada se oglasi, proglasi se
nenadležnim! Tek nakon snažnog pritiska iza kulisa, odluči se da otvori par
istraga.
Brutalno se otkrije identitet zaštićenog
svjedoka u procesuiranju ratnih zločinaca – muk.
Sudinica Joanna Korner objavi još jedan
frapantan izvještaj o suđenjima ratnim zločincima, niko se ni ne počeše!
Reinhard Priebe, po nalogu Evropske unije,
objavi svoj izvještaj i – ne desi se ništa.
Procesi u pravosuđu su takvi da sva zvona
najsnažnije zvone na uzbunu.
Svuda osim u pravosuđu.
Nakon Izvještaja o Bosni i Hercegovini, koji
je netom objavila Evropska komisija, najmanje što je trebalo uslijediti su
serije ostavki, na čelu s glavnom tužiteljicom Gordanom Tadić.
Naravno, to se ne dešava i ona se teškom mukom
udostoji pojaviti pred Istražnom komisijom Parlamenta BiH.
U Tužilaštvu BiH radi više od 200 ljudi.
Ogromna većina su željni profesonalnog rada te institucije.
No, ono što vidimo već predugo je sve, osim
prava!
Optužnice se fabriciraju pompezno, „dokazi“ se
prvo plasiraju u medije, a onda predaju sudovima, generiraju se ciljane
harange, frapantno se krše zakoni, podlo podmeće okrivljenima i brutalno
obračunava s neistomišljenicima.
Uzmite bilo koji predmet koji je bio medijski
izuzetno tretiran u proteklih desetak godina. Koji je od njih okončan
pravosnažnom presudom koju je tužilački tim dobio?
Šta je bilo, na primjer s nekadašnjim
predsjednikom Federacije BiH Živkom Budimirom?
Da slučaj sutkinje Azre Miletić i ne
pominjemo. To je Bogu plakati!
A, kako je moguće da se osoba izruči iz Izraela,
nakon dugogodišnje pravne bitke i onda oslobodi. Ko je odgovarao zbog toga?
Ko je odgovarao zbog stotina hiljada maraka
odšteta koje su isplaćene ljudima koje je stigmatizirala odabrana ekipa
Tužilaštva BiH?! Jer, tačno se zna ko hoće, želi, smije ili mora raditi „sočne“
predmete. Isto kao što se jasno zna da za njih postoje „medijske strategije“ i
protivzakonit način dodjele predmeta.
I, naravno, zna se da ćemo sve to mi platiti,
kao poreski obveznici.
Da li je moguće da jedan tužilac svjedoči protiv
drugog u još jednom namještenom slučaju, iako zna da su inkriminacije o kojima
govore – laž!
Ova zemlja ogrezla je u korupciji. Sve se
zna.Pa se zna da već godinama nema niti jednog jedinog slučaja procesuiranja
„krupnih riba“.
Na sve ovo, ono što naglašeno brine jesu sve
žešći napadi na Sud BiH.
Odabranom tužilačkom tim ne sviđa se što sudije
dižu glas.
Pritvor od 30 dana krajnja je mjera, koja se
određuje u striktno propisanim uslovima. Tako kaže zakon.
Praksa je sasvim suprotna. Pritvor se zahtjeva
odmah i bez pogovora. Kada se to odbije, slijedi haranga.
A sud nije, niti nipošto smije
biti podređen tužilaštvu.
Kako vrijeme odmiče, sve se jače nameće
zaključak da se u Tužilaštvu BiH ne smije raditi po zakonu, već po diktatu!
E, to ne može!
