Piše: Almasa Hadžić
Optužene u slučaju "Alisa Mutap i ostali", prvostepenom presudom Sud Bosne i Hercegovine oslobodio je optužbi za prikrivanje dokaza o načinu na koji je Dženan Memić, u februaru 2016. godine zadobio povrede koje su za posljedicu imale njegova smrt.
Na presudu je ostavljena mogućnost ulaganja žalbe, a do donošenja konačne presude, javnost i političari će ispirati usta sudskom odlukom, od čega će dodatno nastaviti krvariti rane porodice Memić.
Reakcije jednog dijela, uglavnom pravno neuke javnosti, s pravom, bit će vođene iskrenim saosjećanjem sa tugom i patnjama porodice Memić, a drugi onaj manji, ali opasniji i poganiji, vodit će se interesima lične promocije, kakvu već šest godina gledamo i slušamo, nemoćni da takve nazovemo pravim imenom i sklonimo iz javnog prostora.
Takvi su, u dobroj mjeri, dugo već obesmislili borbu porodice Memić i njihovog advokatskog tima da dokažu da je Dženan Memić žrtva ubistva, a ne saobraćajne nesreće.
Jutrošnje reakcije članova porodice Memić na oslobađajuću presudu optuženim u slučaju "Alisa Mutap i ostali" očekivane su i prihvatljive.
Oni pate, žale, traže pravdu i njima je, logično, svako kriv dok se ne osudi onaj za koga oni smatraju da je kriv za smrt njihovog Dženana.
Niko nema pravo da im bilo šta prigovori, pa ni oni koji su, u ovom slučaju, mjesecima bili u pritvoru.
Sudija Branko Perić, nakon što je odlučio da se izricanje presude javno prenosi, hrabro je stao pred javnost svjestan da će biti izložen "vješalima" onih koji godinama manipuliraju ovim slučajem i obrazložio razloge zbog kojih je sudsko vijeće donijelo oslobađajuću presudu.
Ko se imalo razumije u pravo, nakon što je pročitano obrazloženje presude, svjestan je da je njen ishod mogao biti samo onakav kakav je u dispozitivu sudske odluke.
Jutrošnjom presudom sudija Branko Perić održao je historijsku lekciju iz prava ne samo tužiocima koji su zastupali optužnicu u ovom slučaju, već i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, čije su nekvalitetne, nepotpune, zlonamjerne optužnice, sa falsificiranim i lažnim dokazima, godinama "k'o ljesa" padale na sudovima, što je, svi to znamo, za posljedicu imalo stotine hiljada maraka isplaćene odštete iz državnog budžeta onim koji su bivali predmet takvih optužnica.
Država je plaćala neznanje i zloupotrebe pojedinih tužilaca, a oni i dalje ostajali na svojim pozicijama služeći interesima onih koji su ih na njih postavljali i godinama podržavali njihov rad.
Prvenstveno, interesima politika i političara čiji su prljavi đonovi, bez obzira koju su političku marku njihove čizme nosile, nemilosrdno gazile povjerenje u jedan od najvažnijih stubova ove zemlje, a to je profesionalno pravosuđe.
Da je Elmedin Konaković zaista političar koji se, kako se želi prikazati u javnosti, u ovoj zemlji zalaže za vladavinu prava, profesionalne, politički nepotkupljene tužioce i sudije, njegov đon ne bi odmah po objelodanjivanju sudske odluke u procesu "Alisa Mutap i ostali", javno stao na vrat sudiji Branku Periću i tako metodom komunističkih rezona iz pedesetih godina prošlog vijeka, pokušao da umjesto sudija, on kao političar, presuđuje šta je pravda, a šta nepravda u ovoj zemlji..
Niti jedan od političara, pa ni političar Konaković, godinama se nisu oglasili zbog neprocesuiranih poslijeratnih ubistava u mjestima povratka u Rs.
