Piše: Almasa Hadžić
„Predajte naoružanje koje imate –
pištolje, lovačke puške i drugo oružje za koje znamo da ga krijete.
Ako ga predate garantujemo vam
bezbjednost, svi ćete moći nastaviti živjeti u svojim kućama, a oni koji žele moći
će bezbjedno otići prema Tuzli...“.
Riječi su ovo koje su zadnjih dana
maja 1992. godine odjekivale s megafona lokalne zvorničke policije i pripadnika
JNA dok su obilazili Šetiće, Đuliće, Klisu, Kučić Kulu, Radavu, Hajdareviće,
Petkovce, Lupe, Tršić, Čelišmane, Sjenokos, Đine... sela zvorničke općine, čije
su muške stanovnike, 1. juna 1992. godine, njih više od 700, skupa sa predatim,
uglavnom, lovačkim naoružanjem, doveli na Bijeli Potok, a potom ih, na već
planiranim stratištima, sve do jednog strijeljali.
Na zločin, u historiji poznat kao „slučaj
Bijeli Potok“, podsjetila je upravo prekjučerašnja poruka ruskog predsjednika
Vladimira Putina upućena Ukrajini i njenom narodu da „predaju naoružanje“ kako
ne bi došlo do onoga što je uslijedilo neposredno nakon što je istu tu poruku
odaslao u eter, ustvari, bestijalnog granatiranja ukrajinskih gradova i
ubijanja njihovih stanovnika.
Poziv na predaju naoružanja iz
1992. godine, kao garanta života, u samo predvečerje smrti onih koji su pozivani,
udžbenička je lekcija iz predmeta „fašizam
u praksi“ po kome se od devedesetih godina prošlog stoljeća do danas usavršavala
strategija ubijanja i država i naroda, a čemu danas svjedočimo u Ukrajini.
Građanima Bosne i Hercegovine koji
su preživjeli ratne torture, ubijanja, razaranja koja su devedesetih godina
počinjena pod komandom tadašnjeg vojnog i civilnog vrha susjedne Srbije,
današnje slike iz Ukrajine su slike iz albuma njihovog sjećanja, samo rađene dodatno
usavršenom tehnologijom.
