Tako izgleda fašizam

Građanima Bosne i Hercegovine koji su preživjeli ratne torture, ubijanja, razaranja koja su devedesetih godina počinjena pod komandom tadašnjeg vojnog i civilnog vrha susjedne Srbije, današnje slike iz Ukrajine su slike iz albuma njihovog sjećanja, samo rađene dodatno usavršenom tehnologijom.

Piše: Almasa Hadžić

„Predajte naoružanje koje imate – pištolje, lovačke puške i drugo oružje za koje znamo da ga krijete.

Ako ga predate garantujemo vam bezbjednost, svi ćete moći nastaviti živjeti u svojim kućama, a oni koji žele moći će bezbjedno otići prema Tuzli...“.

Riječi su ovo koje su zadnjih dana maja 1992. godine odjekivale s megafona lokalne zvorničke policije i pripadnika JNA dok su obilazili Šetiće, Đuliće, Klisu, Kučić Kulu, Radavu, Hajdareviće, Petkovce, Lupe, Tršić, Čelišmane, Sjenokos, Đine... sela zvorničke općine, čije su muške stanovnike, 1. juna 1992. godine, njih više od 700, skupa sa predatim, uglavnom, lovačkim naoružanjem, doveli na Bijeli Potok, a potom ih, na već planiranim stratištima, sve do jednog strijeljali.

Na zločin, u historiji poznat kao „slučaj Bijeli Potok“, podsjetila je upravo prekjučerašnja poruka ruskog predsjednika Vladimira Putina upućena Ukrajini i njenom narodu da „predaju naoružanje“ kako ne bi došlo do onoga što je uslijedilo neposredno nakon što je istu tu poruku odaslao u eter, ustvari, bestijalnog granatiranja ukrajinskih gradova i ubijanja njihovih stanovnika.

Poziv na predaju naoružanja iz 1992. godine, kao garanta života, u samo predvečerje smrti onih koji su pozivani, udžbenička je lekcija iz predmeta „fašizam u praksi“ po kome se od devedesetih godina prošlog stoljeća do danas usavršavala strategija ubijanja i država i naroda, a čemu danas svjedočimo u Ukrajini.

Na jednoj strani ruski nasljednici nekadašnjih beogradskih sijača laži u likovima raznih „Đoga“, „politika“, „rts-ova“... samo sada pod komandom „zlog patuljka“ iz Moskve, zasipaju javnost lažima o tobožnjem genocidu nad narodom Rusije, dok istovremeno njihovi tenkovi, dronovi, avioni... tone baruta sasipaju na „zadane ciljeve“ sela i gradova države Ukrajine.

Na drugoj, pak, strani, djeca, žene, starci, studenti, učenici... u Kijevu i drugim ukrajinskim gradovima, baš kao nekad u Sarajevu, Tuzli, Goraždu, Olovu, u skloništima stambenih zgrada, hodnicima podzemnih željeznica itd, prizivaju mir, nesvjesni da neman fašizma koja je krenula iz Moskve samo što nije gruhnula na neke njihove Markale, redove za hljeb i vodu, na neku njihovu Kapiju...

Sve smo ne tako davno vidjeli i preživjeli, da možemo danas bez ikakvih emocija i svrstavanja razdvojiti laž od istine, ustvari, želju za mirom režima jedne države od fašističkih namjera režima druge države.

Oni rođeni osamdesetih godina prošlog stoljeća i ranije, već su imali priliku spoznati kako fašizam izgleda u praksi.

Oni rođeni kasnje, dovoljno je da pogledaju slike iz Ukrajine pa da prepoznaju fašizam iz priča njihovih roditelja, djedova, komšija.

Razlika je samo u imenu glavnog fašiste.