Kosovo je dobilo svoju nezavisnost upravo kako bi se spriječilo stvaranje još jedne „srpske zemlje“ na spaljenim ognjištima.
Piše: Jusuf Vejlović
Sinoć je na otvaranju manifestacije "Dani RS-a u Srbiji" patrijarh Porfirije izjavio „da je postojanje i stvaranje Republike Srpske dio pravde, kao i međunarodnog prava“ dodavši da je „za hrišćane pravedno ono što je utemeljeno na istini“.
Ova zastrašujuća izjava historijskog revizionizma, negiranja činjenica, brojnih presuda međunarodnih i domaćih sudova, iskustva još uvijek živih ljudi i relativizacije zločina je ostala skoro neprimjećena.
Jasno je da, kada se povlači paralela između Bosne i Hercegvine i Kosova što srpski nacionalisti sve češće čine, da je jedna razlika očita. RS je nastala na sistematskom zločinu i negiranju prava drugih, ona nije nikakva historijska kategorija. Niti je bez državnog okvira Bosne i Hercegovine, koja i Dejtonskim mirovnim ugovorom nastavlja pravni kontinuitet Republike BiH, ikakva trajna kategorija. Bosanski fudbalski klubovi su stariji od nje. Istovremeno, Kosovo je dobilo svoju nezavisnost upravo kako bi se spriječilo stvaranje još jedne „srpske zemlje“ na spaljenim ognjištima. Svjestan je Vučićev režim ove prepreke i zato je medijska, akademska, ali nažalost i crkvena zajednica dobila zadatak da eliminira ovu neugodnu činjenicu dokazanu pred međunarodnim sudovima i akademski dokumentiranu na način da se nikada više karakter rata neće moći promijeniti. Ipak, to ih ne sprečava da osnivaju etički i na svaki drugi način posrnule „međunarodne komisije za istinu“ i da, nažalost, upregnu svetosavlje i vjeru kako bi prekrili sramno poglavlje svoje historije.
Jer, kako drugačije shvatiti izjavu patrijarha: „Gostoljublje, pomoć svakome ko je u nevolji, poštovanje prema svim ljudima, narodima i pripadnicima drugih vjera, poštovanje slobode izbora, ali i prije i poslije svega briga za sopstvene slobode na načelima čojstva i junaštva. Sve su to hrišćanske, pravoslavne i svetosavske vrline”?
Kakvo je to “čojstvo i junaštvo” da pobijete svoje nenaoružane i nevine komšije, da otvorite logore, da prvi put u historiji ratovanja uvedete sistematsko silovanje kao oružje rata, da porušite sve vjerske objekte tamo gdje nije bilo ratnih dejstava, i šta sve ne, što je patrijarhu dobro poznato?
Pokušaj nametanja narativa kako se desio građanski rat i kako su svi činili zločine je jedini mogući bijeg od istine o kojoj Porfirije kao navodno govori. Jer, iako je zločina bilo na svim stranama oni su sa srpske bili sistematski, osmišljeni, planirani i provođeni, ali i zagrnuti plaštom akademske, medijske i crkvene javnosti, upravo po obrascu kojeg će očito nastaviti i novi patrijarh. A o kako izvrnutim vrijednostima se radi dovoljno je da pogledate stanje u entitetu RS danas ili viziju „srpskog sveta“ u miru i biće vam jasno o kakvim humanističkim i pravoslavnim vrijednostima se radi.
Zato je, a naročito nakon posljednjih dešavanja u Crnoj Gori, ova izjava novog patrijarha SPC bitna za pribilježiti. Očito je da će proteći još vode Drinom prije nego u SPC-u i srbijanskoj javnosti shvate da je zločinački karakter nastanka RS uteg kojeg se ne mogu osloboditi ničim osim hrabrim suočavanjem s prošlošću, procesuiranjem zločinaca, distanciranjem od zločinačkih politika i iskrenim izvinjenjem svojim komšijama. Sa ovakvim stavovima obesmišljen je bilo kakav pokušaj pomirenja, pa i međureligijskog dijaloga sa ovakvim predstavnicima crkve.
Kao teolog, a kamoli kao poglavar jedne Crkve, patrijarh srpski bi valjda trebao imati dovoljno teološke izobrazbe da se zapita kakva je to „Božanska pravda“ za sve one nesrbe koji su, ne u vihoru borbi, nego sistematski i planski pobijeni i protjerani sa svojih ognjišta, pa da je stvaranje RS-a vrhunac „Božanske pravde“.
Očito je da je Vučićevo tipovanje za izbor Porfirija na poziciju patrijarha SPC, dio iste strategije po kojoj on vodi srbijansku i srpsku politiku i u sukobima iz devedesetih drži zatočen čitav Zapadni Balkan, tj. govori jedno a radi drugo. Govori o miru, a naoružava se. Govori o poštivanju teritorijalog integritea susjednih država, a radi na potkopavanju njihovog suvereniteta. Provodi agresivne rasističke i segregirajuće politike „srpskog sveta“ na svim poljima, a govori o neophodnosti dijaloga i poštivanju drugih...
Zbog svoga angažmana u Hrvatskoj i stavova koje je iznosio iz pozicije pravoslavne manjine u njoj, Porfirije je očito bio najbolji izbor za ovu strategiju i ulogu. Prisjetimo se samo da je na istim kalkulantskim osnovama izabrana i Ana Brnabić za premijerku.
Sinošnje izlaganje patrijarha je školski primjer zadaće koju je dobio i uloge koju igra. Nakon što kažete da su sistematski zločini i genocid djelo Božije, da su vrhunac istine i pravde, onda ubacite koju floskulu o humanosti, čojstvu, poštovanju svih, itd. Na isti način je nakon desanta na Cetinje i nakon što je Crnu Goru doveo do ruba građanskog rata, Patrijarh ispucao niz floskupa o ljubavi, bratstvu, srcu ili kao što napisa Viktor Ivančić: „Ako niste u stanju vidjeti da sam došao širiti ljubav i pomirenje, braćo Crnogorci, to je zacijelo zbog suzavca!”
I pored toga što sve više ozbiljnih autora upozorava na ovo do sada neviđeno licemjerstvo i šizofrenost u riječima i djelima novog patrijarha srpskog, ipak ima i onih kod kojih ova demagogija očito prolazi. Ne samo zato što je u Srbiji, ali i srpskom narodu, režim Aleksandra Vučića skoro iskorijenio bilo kakvu smislenu političku, medijsku, akademsku a o vjerskoj i da ne govorimo, opoziciji, već i zbog jačanja radikalnih desničarskih, nacionalističkih, neofašistikih ideologija u okruženju. Ilustracije rad: sjetimo se kako je reagovala hrvatska javnost, pa i ona crkvena, kada je govoreći na obilježavanju entitetskog praznika „Krsna slavu i Dan RS-a“ 9. januara 2016, uprkos presudi Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine da je obilježavanje tog dana neustavno, njegov prethodnik Irinej izjavio kako je „RS utemeljena na istini Božijoj, na pravdi Božijoj“. Zasad takve reakcije nema na istupe novog patrijarha. Naprotiv, on je u susjednoj Hrvatskoj u najmanju ruku „simpatičan“. Očito i SPC kao i režim Vučića za sada znaju svoje granice u Hrvatskoj, ali na Bosni se kao i devedesetih itekako slažu i koordiniraju.
I na kraju, dok uzalud čekamo da u SPC-u dođu to istinskog čojstva i pravoslavlja pred nama je dug period u kojem će SPC nastaviti svoju sramnu ulogu iz devedesetih. S tim da se valja naviknuti na patrijarha koji će nastaviti iznositi političke, ekstremističke i nacionalističke izjave i konstruisati zlokobne mitove, ali ovaj put sa nekom čudnom patinom kvazietičkog i religijskog diskursa naučenog tokom službovanja u Zagrebu. I treba upozoravati na svo licemjerje ovog diskirsa, u protivnom će Bošnjacima i drugim nesrbima i neistomišljenicima političko-crkvenog režima Aleksandra Vučića jedino ostati da prihvate da je njihovo stradanje, progon i potiranje građanskog, nacionalnog i vjerskog identiteta u „srpskom svetu“ volja Božija i valjda izraz kosmičke pravde, valjda zbog njihovog krivovjerja ili šta.
